malo drugačiji sportovi

25.7.2004., samo dva tjedna nakon teeskog Velebit trekka odlazim po drugi put na još jednu od mojih top-3 omiljenih utrka. tek na Grintovec. The tek. to je najvisi vrh Kamniskih alpi, na rubu ljubljanske kotline. start je sa 600m, kod izvora Kamniske Bistrice, a cilj na samom vrhu planine, na 2558m. to je čistih 1957m uspona na 9.6km dužine, nesto malo makadama i ostalo sumski i planinarski put. Rijeci kojima se opisuje ta trka su "ekstremna", "najteža u Europi", "samo za najluđe" i sl.
Za usporedbu, cesta za Sljeme kojom trcimo zimi, Sestinski Lagvic - vrh, je iste duzine, a nepunih 700m uspona, 7.5% uspon. I slovi za jednu od tezih nasih utrka ;) , covjek se dobro uspuse do tornja.

Prosjecni uspon Teka je suludih 20%!!! sjetite se kako vam auto vuce na takvoj uzbrdici. ali istina je jos gora - prvih 4.5km su relativno "ravni", samo 200m uspona, tako da ostalih 5 km daju 35% uspona!!!! pa ti trci.
nema tu trcanja, zapravo, sredina tog uspona i onda sam vrh su jos strmiji, srednji-gornji dio (6.5-8.) staze se ipak moze potrcati na dijelovima. a i onda je to skroz tesko trcanje jer je teren vrlo tezak, planinski, stazica puna velikog kamenja. kroz sumu i po siparu se dio od 4.5-6.km najvecim dijelom kretanje moze opisati kao "jako brzo hodanje" a preticanje kao "preskakanje protivnika na zavojima iznenadnim dizanjem tempa i skokom naprijed i gore".

i sto ja napravim, prve, brze kilometre se lose postavim na startu, na sam kraj, a trkaca ima preko 240. pa se ti probijaj po makadamskoj cestici, pretekni 150 njih. kad pocne uspon naglo svi usporavaju i prelaze u hod i tu je sad moj dio veselja. velika zabava mi je brojati koliko cu ih prijeci, ovaj put ravno 40! ali to me i strasno iscrpilo, jer tako preticati znaci stalno eksplozivno ubrzavati. pa su mi neki veliki konkurenti, koji su puno bolje startali ipak do kraja pobjegli. jedan od ovih Slovenaca koji nas tuku na pustolovnim po Hrvatskoj, zbrisao mi je 1min45. sto znaci da sada imam ogromni motiv za slijedecu godinu. treca sreca. onaj prvi nastup prosle godine je bilo ispipivanje terena, a ovaj definitivna potvrda - obozavam ovaj Tek!!!

a ono sto posebno zelim istaknuti je dobna struktura tih trkaca, pogledajte si na rezultate na webu organizatora i vidjeti cete da ima puno veterana. nekoliko tih starceka je bilo i bolje od mene i skidam im kapu do poda zbog toga!

grad me pokusava opet bacit u depru, tijelom sam tu ali mislima, srcem, SVIM u planinama. ono sto me najvise drzi podalje od jesenske depre je uspomena na ovoljetni velebitski trekking.
mitska planina u jednom dahu - zvuci malo ... televizijski, kajjaznam, ali ima nesto istine u tome. velebit je doista mitska planina, a ovo je u jednom cugu, ako vec ne dahu
o brojkama necu jer ih sve imate ako prosurfate www sa gornjeg linka, pogledajte tamo na info, koncept, mape, reultate 2004, sve pise. ako nekog bas bude zanimalo mogu mu dati i prolazna vremena po tockama, a postoji i cijela jedna rasprava i jos jedna rasprava na planinarskom forumu HPS-a o toj trci, sa iskustvima desetak sudionika. neke od tih prica su prilicno dirljive, kad shvatite koje teskoce treba savladati da se dodje do kraja. jos su neki sudionici napisali osvrte na svoja iskustva sa trke pa tako navodim tim YAGI

cijela ta prica sa trekingom po cijelom velebitu je krenula 2003. g., na moje ogromno odusevljenje. zapravo, kum i ja smo vec par godina prije toga namjeravali napraviti slicnu utrku, s tim da smo mi imali u glavi varijantu Zavizan-Ostarije sa usponima na sve moguce cuke usput, pravi planinarski poduhvat. ovo sto je napravio Simun Cimerman, organizator mnogih pustolovnih utrka je ipak nesto drugo. staza je puno manje zahtjevna po pitanju orijentacije, ali zestoka po pitanju potrebne izdrzljivosti. svaka ti cast Sime na toj ideji! (ako vec ne i samoj izvedbi, koja jos ima puno prostora za napredak)
prosle godine su na ultra dionicu (jedinu koje me zanima i o kojoj cu i pisati) isle samo ekipe od dva clana, zbog sigurnosti. tada sam bio u kompi sa izvrsnim planinarom, frendom i partnerom sa mnogih pustolovnih utrka, pa tako i sa ove zadnje u Dubrovniku. bio sam jako nervozan jer na treningu smo napravili najvise 80km i to sa jednim spavanjem a sada smo se spremali na 130km, bez spavanja! nisam uopce znao da li smo to sposobni prijeci, kamoli pobijediti - sto je bio glavni cilj.

sa te utrke najjaca uspomena mi je pad na Malom Rujnu, tad sam gadno natukao koljeno i cijela hodnja mi se pretvorila u cistu agoniju, nevolja za nevoljom. ne samo da je dugacko nego jos i boli! tad sam pobijedio sebe kao nikad prije i beskrajno sam ponosan na taj dan i pol muke. usput sam uspio i dehidrirati pa me spasila voda na Stapu, kod Tatekove kolibe. i ovim putem bih zahvalio ljudima koji su slozili to skloniste i uredili taj izvor.

neopisiv je osjecaj srece, poniznosti, ispunjenja, izobilja kad onakav iscijedjen pijes tu hladnu vodu, umivas se u njoj i hvatas kapi sto se cijede na usne. voda, ljudi moji, je u tom trenu meni bila vrijedna zlata. pio sam je - i bio najsretniji mali covjek na Zemlji. takvi trenuci uce skromnosti.
pred kraj trke, kad me malo pustila bol u koljenu i prosla zedj uhvatili su me jos i gadni zuljevi na stopalima, po prvi put u zivotu. nisam se tada znao nositi sa tim pa sam bolno cupkao do kraja na petama i kukao od jada. na kraju smo pobijedili sa stvarno ogromnom prednoscu, jer kako nama tako i ostalima to je bilo prvi put da radimo nesto takve duzine. koliko god je boljelo nas druge je boljelo duplo vise. a mi smo ipak na velebitu kao doma, plus iskustvo kretanja nocu sto mnogi nisu imali. svaka cast drugoplasiranim Litvancima, presli su silni put za ovo! ono sto je presudilo da mi pobijedimo je bio odmjereni tempo, odlicna orijentacija po noci - prosli smo 2 tjedna prije trke gore dolje bas taj dio gdje smo ocekivali da ce nas loviti noc - tu su npr odlicni Strsljenovi krivo skrenuli (u Ramino korito) i kako nitko od drustva s kojim su bili nije znao put tu su izgubili puno vremena i cijelu trku. a i tezina terena nam je isla poptuno na ruku, mi smo obojica prekaljeni planinari, dok su maratonci imali malo vise problema sa trcanjem po neravnim stazama. Bjelovarski tim Psiho koji je takodjer stalno bio u vrhu je pogrijesio gdje i Strsljenovi, a Litvanci, koji su vodili nakon gubljenja ovih dva tima pa do Ostarija su podlegli duzini Velebita. mi smo imali taktiku da do OStarija samo drzimo prikljucak i mirno prodjemo noc, a onda potegnemo trk na drugom dijelu. no, nakon Ostarija je ispalo da su svi protivnici, sami od sebe, pali zrtvom naseg Velebita, koji je izgleda odabrao nas dvojicu kao najspremnije i pustio nas dalje. od Ostarija prednost nam je stalno rasla, nismo stali duze od pola sata u komadu i taj stalni tempo je presudio. mislim da su ostali podcijenili Velebit, skupa greska koju mi nismo radili, jer smo imali veliki respekt prema planini i duzini. neke dojmove sa izdanja 2003 mozete naci na arhivi newsa

ta trka je ponovno snazno produbila moje uvjerenje da pustolovine poput te imaju stvarno duboki smisao - povratak korijenima. u svakodnevnom zivotu vise ne mozemo dozivjeti pravu vrijednost nekih sitnica. vrijednost vode, kada ste dehidrirani i suhi i polumrtvi i onda dodjete do izvora. to su znali samo oni jadnici koji su prehodali pustinju. mi danas otvorimo pipu ili uzmemo bocu i pijemo. na Velebitu vam se desi da ste spremni dati bas sve sto imate za litru hladne ciste vode. isto je sa krovom nad glavom kad pada kisa (ovaj put smo imali srece pa nije padalo, ali bilo je momenata na nekim utrkama). hrana. drustvo. suha odjeca. sve to u ekstremnim prilikama dobiva nevidjenu vrijednost. tada shvatimo opet da nije stvar u novcu. nego u sitnicama

ovo ljeto je uvedena i nova kategorija, solo, pri cemu sam i ja dosta kumovao ;) solo ultra je bila moja fix ideja nakon prve utrke. i sad sam je probao. dojmovi su nevidjeno pozitivni. fenomenalno. potpuno uzivanje. potpuni dozivljaj Velebita. planina i ja. u potpunoj samoci cijelim putem.
slike koje vrtim iz tog filma su silno jake i hrane mi dusu toliko da svaki dan mislim o tome. noc na velebitu, sam u sumi izmedju sugarske dulibe i ostarija je posebna prica. tiha jeza. u jednom trenutku sam prestao pjevati i vikati i dizati buku (hint - medvjedi), ugasio lampu, sjeo tiho pokraj neke bukve. i tada sam cuo šumu. izdrzao sam slusati razne zivotinje blize i dalje u mraku oko sebe oko jedne minute i tada sa prilicno nakostrijesenim dlakama po cijelom tijelu na rubu panike otrcao dalje, uz glasne borbene arlaukane napjeve. pjevao sam sve sto sam znao i prilagodio neke nogometne (kolko jos ima!? - jebote kolko jos ima ....). usprkos stalnom visokom tempu na rubu trka, svjesnom izbjegavanju dugih pauza na kontrolnim tockama, koje su tako izazovne da covjek malo prilegne (a vrijeme curi), usprkos vrlo nategnutim zalihama vode (preskakao neke zdence usput radi brzine) i jos i gubljenju ispred Oltara uspio sam izdrzati jer sam bio odusevljen dozivljajem Velebita solo. opet me je sama planina nekako izabrala, bas sam se osjecao kao da pripadam tamo. nisam religiozan, ali osjecaj koji mi budi Velebit je poprilicno duhovan. neki linkovi: 1, 2, 3
pred kraj sam vec bio jako iscrpljen, jedva sam docekao kraj. sad jedva cekam da opet pocne

Na fotki je line-up ovogodišnje utrke, na startu na Stradunu (i mi među njima). Zbog jakog juga i velikih valova otpala je planirana tura Lopud-Koločep-Gruž i dalje po Gradu pa smo se morali zadovoljiti sa kraćom utrkom. Trčanje do Sv. Jakova, kajacima oko Lokruma (po valovima i preko 3m!) i nazad, plivanje do plaze Banje, trčanje na Lovrijenac i Petku, pa na Srđ, opet na obalu na absail u Betinu špilju.
To je sjajno mjesto, otvor špilje je usred dvorišta kuće na visokoj obali, zapravo je cijela kuća povrh špilje, na vrlo tankom sloju stijena. Sigurno je tu zanimljivo spavati dok udaraju valovi ispod. Šećer na kraju, dva kruga po zidinama, od Minčete preko Sv.Ivana i Bokara i na kraju spust po užadi na Stradun.

Zidine su bile prepune starih prdonja, stranih turista, koje smo morali tjerati uzvicima hop-hop! a kad smo slucajno gurnuli jednu francuskinju i dobili torbicom po glavi i uzvik "Attenzion!!" otad je to postao nas zastitni znak - kad god bi naisli na skupinu starkelja derali bi se "Atn'sjon, atn'sjon!" na nevjerojatno dobrom francuskom

Treći put zaredom pobijedili su Slovenci, i u muškim parovima i u mješanim. Iako ih ponekad dobivamo na dužim utrkama na ovakvim kratkim su izgleda nedodirljivi. Ipak su to pravi sportaši, triatlonci, utrenirani, dok smo mi ostali većinom rekrativci. Slijedeća šansa za "osvetu" je na Učkoj 23.10. To nije klasična pustolovna utrka nego noćni trekking pa su nam time šanse veće, jer smo dvije godine zaredom osvajali najteži treking - onaj Velebitski, ultra. Pitanje je samo da li ćemo uskladiti obaveze i uopće otiči na Učku. Nada umire posljednja

ps: na putu kroz Bosnu oduševila me Neretva, naročito dio ispod Jablanice, ona Klisura. Usput sam pokupio i zanimljiv link, za rafting, negdje oko Konjica. Definitivno ću to probati jednom, plus uspon na Prenj!

Utrka u Dubrovniku je vec tradicionalna, ove godine idemo tamo treci put. Na ovom www-u mozete vidjeti koje su discipline u igri. Krecem veceras, prvo po prijatelja u Slavoniju, a sutra idemo preko Bosne ponosne autom za Dubrovnik. Utrka je u subotu. Kao i prosle dvije godine, ocekujemo kisu i jugo. Lani smo oko Lokruma i prema Lapadu veslali po valovima od dva metra, bilo je vrlo uzbudljivo. Sad nas mozda ceka to isto. Jako me veseli sto cu ponovno vidjeti ELafitske otoke, po Sipanu i Lopudu sam se vozio/setao u sklopu one biciklijade '99 i jako su mi se svidjeli. Trka je posebna po zavrsna dva kruga trcanja po zidinama Grada i absailu (to je spustanje po uzetu sa alpinistickom opremom) sa zida kod Velike Onofrijeve fontane. Meni je ta utrka najljepsa od svih, jer volim Dubrovnik. Na prvoj (2002.) bili smo 6., lani smo zamalo izgubili (završili 2.).
Nist, drzite nam fige, javim se nakon trke sa reportazom.

Fotka i ime utrke su copyright organizatora, Udruge Spirit iz Splita. Zahvaljujem im na dozvoli za objavljivanje

ajde da probam i ja skucat blog. sasvim je vjerojatno da cu uskoro ili dobiti otkaz zbog previse bavljenja sportom ili dati otkaz zbog premalo bavljenja sporta pa rekoh da pocnem razvijati novu karijeru.
will code html for food.
pa moram ic ucit i skupljat iskustva

e sad, trebalo bi dati i neki sadrzaj ovom kutku. htio sam ja i prije pisat nesto ali nisam znao kaj bi, filozofija i kaj-sam-jeo/mislio-ovo-jutro blogova ima dosta. ja zelim nova, zanimljiva iskustva iz blogova, ne zanimaju me samo razmisljanja. pa u tom smislu i ja moram pisati o necemu sto radim, a moglo bi biti interesantno sirem krugu ljudi. jedina zivotna disciplina o kojoj sam kompetentan pisati je ono s cim se bavim zadnjih godina: planinarenje, maraton, pustolovne utrke. mozda koji put ubacim i ponesto iz astronomije. mislim, mogu ja i o obradjivanju vinograda i podrumarstvu, ali tesko da bi to koga zanimalo. najmanje mene, to radim vise iz potrebe , a pustolovine iz gusta. pa idem se gustat!

pocelo je '99-te sa fix-idejom razvijenom tijekom dugih sati sjedenja u uredu 111 rijecke brigade HVa, gdje sam se vrhunski uvalio dok sam sluzio vojsku. dok su moji pajdasi skupljali cikove i lisce po parku na buri, ja sam u toplom uredu uz muziku i komp visio satima nad kartom RH i skovao plan - biciklom od ZGa za Senj, posjetiti sto vise otoka po kojima se moze voziti i potegnuti do Dubrovnika i Prevlake. trajalo je 30 dana, 1400km na biciklu, 16 otoka, sve za 2.000kn ukupnih troskova

nakon toga odlucio sam istrcati maraton, 42km, u zagrebu 10mj/99. to mi se tada cinilo kao potpuno sumanuta ideja i znao sam da cu se strgat, ali sam htio probati. nesto o tim ranim trkacim iskustvima mozete procitati na majci svih topica o trcanju, el mariachijevom "Maratonci, zdravo zdravo"
nakon sto sam se tako uspjesno strgao odusevio sam se maratonom ali i pozelio se strgat jos malo jace. u proljece 2000-te u Hrvatsku je dosao novi pokret, pustolovne utrke, adventure racing, raid. skupila se ekipa, planinari i aplinisti iz mog domicilnog planinarskog drustva i krenuli smo.

toliko za uvodni post. kad mi se bu dalo napisati cu presjek kroz dosadasnjih vec 15-tak utrka, na vecini kojih sam nastupao, opisati glavne likove (od kojih su neki sasvim spektakularni), krajeve Lijepe naše u koje nikad inače ne bismo stupili (a predivni su) i razne anegdote sa utrka. upravo danas krecem na novu avanturu pa slijedi jedna mala najava.