srijeda, 29.09.2004.
grad me pokusava opet bacit u depru, tijelom sam tu ali mislima, srcem, SVIM u planinama. ono sto me najvise drzi podalje od jesenske depre je uspomena na ovoljetni velebitski trekking.
mitska planina u jednom dahu - zvuci malo ... televizijski, kajjaznam, ali ima nesto istine u tome. velebit je doista mitska planina, a ovo je u jednom cugu, ako vec ne dahu o brojkama necu jer ih sve imate ako prosurfate www sa gornjeg linka, pogledajte tamo na info, koncept, mape, reultate 2004, sve pise. ako nekog bas bude zanimalo mogu mu dati i prolazna vremena po tockama, a postoji i cijela jedna rasprava i jos jedna rasprava na planinarskom forumu HPS-a o toj trci, sa iskustvima desetak sudionika. neke od tih prica su prilicno dirljive, kad shvatite koje teskoce treba savladati da se dodje do kraja. jos su neki sudionici napisali osvrte na svoja iskustva sa trke pa tako navodim tim YAGI cijela ta prica sa trekingom po cijelom velebitu je krenula 2003. g., na moje ogromno odusevljenje. zapravo, kum i ja smo vec par godina prije toga namjeravali napraviti slicnu utrku, s tim da smo mi imali u glavi varijantu Zavizan-Ostarije sa usponima na sve moguce cuke usput, pravi planinarski poduhvat. ovo sto je napravio Simun Cimerman, organizator mnogih pustolovnih utrka je ipak nesto drugo. staza je puno manje zahtjevna po pitanju orijentacije, ali zestoka po pitanju potrebne izdrzljivosti. svaka ti cast Sime na toj ideji! (ako vec ne i samoj izvedbi, koja jos ima puno prostora za napredak)  prosle godine su na ultra dionicu (jedinu koje me zanima i o kojoj cu i pisati) isle samo ekipe od dva clana, zbog sigurnosti. tada sam bio u kompi sa izvrsnim planinarom, frendom i partnerom sa mnogih pustolovnih utrka, pa tako i sa ove zadnje u Dubrovniku. bio sam jako nervozan jer na treningu smo napravili najvise 80km i to sa jednim spavanjem a sada smo se spremali na 130km, bez spavanja! nisam uopce znao da li smo to sposobni prijeci, kamoli pobijediti - sto je bio glavni cilj. sa te utrke najjaca uspomena mi je pad na Malom Rujnu, tad sam gadno natukao koljeno i cijela hodnja mi se pretvorila u cistu agoniju, nevolja za nevoljom. ne samo da je dugacko nego jos i boli! tad sam pobijedio sebe kao nikad prije i beskrajno sam ponosan na taj dan i pol muke. usput sam uspio i dehidrirati pa me spasila voda na Stapu, kod Tatekove kolibe. i ovim putem bih zahvalio ljudima koji su slozili to skloniste i uredili taj izvor.  neopisiv je osjecaj srece, poniznosti, ispunjenja, izobilja kad onakav iscijedjen pijes tu hladnu vodu, umivas se u njoj i hvatas kapi sto se cijede na usne. voda, ljudi moji, je u tom trenu meni bila vrijedna zlata. pio sam je - i bio najsretniji mali covjek na Zemlji. takvi trenuci uce skromnosti. pred kraj trke, kad me malo pustila bol u koljenu i prosla zedj uhvatili su me jos i gadni zuljevi na stopalima, po prvi put u zivotu. nisam se tada znao nositi sa tim pa sam bolno cupkao do kraja na petama i kukao od jada. na kraju smo pobijedili sa stvarno ogromnom prednoscu, jer kako nama tako i ostalima to je bilo prvi put da radimo nesto takve duzine. koliko god je boljelo nas druge je boljelo duplo vise. a mi smo ipak na velebitu kao doma, plus iskustvo kretanja nocu sto mnogi nisu imali. svaka cast drugoplasiranim Litvancima, presli su silni put za ovo! ono sto je presudilo da mi pobijedimo je bio odmjereni tempo, odlicna orijentacija po noci - prosli smo 2 tjedna prije trke gore dolje bas taj dio gdje smo ocekivali da ce nas loviti noc - tu su npr odlicni Strsljenovi krivo skrenuli (u Ramino korito) i kako nitko od drustva s kojim su bili nije znao put tu su izgubili puno vremena i cijelu trku. a i tezina terena nam je isla poptuno na ruku, mi smo obojica prekaljeni planinari, dok su maratonci imali malo vise problema sa trcanjem po neravnim stazama. Bjelovarski tim Psiho koji je takodjer stalno bio u vrhu je pogrijesio gdje i Strsljenovi, a Litvanci, koji su vodili nakon gubljenja ovih dva tima pa do Ostarija su podlegli duzini Velebita. mi smo imali taktiku da do OStarija samo drzimo prikljucak i mirno prodjemo noc, a onda potegnemo trk na drugom dijelu. no, nakon Ostarija je ispalo da su svi protivnici, sami od sebe, pali zrtvom naseg Velebita, koji je izgleda odabrao nas dvojicu kao najspremnije i pustio nas dalje. od Ostarija prednost nam je stalno rasla, nismo stali duze od pola sata u komadu i taj stalni tempo je presudio. mislim da su ostali podcijenili Velebit, skupa greska koju mi nismo radili, jer smo imali veliki respekt prema planini i duzini. neke dojmove sa izdanja 2003 mozete naci na arhivi newsa ta trka je ponovno snazno produbila moje uvjerenje da pustolovine poput te imaju stvarno duboki smisao - povratak korijenima. u svakodnevnom zivotu vise ne mozemo dozivjeti pravu vrijednost nekih sitnica. vrijednost vode, kada ste dehidrirani i suhi i polumrtvi i onda dodjete do izvora. to su znali samo oni jadnici koji su prehodali pustinju. mi danas otvorimo pipu ili uzmemo bocu i pijemo. na Velebitu vam se desi da ste spremni dati bas sve sto imate za litru hladne ciste vode. isto je sa krovom nad glavom kad pada kisa (ovaj put smo imali srece pa nije padalo, ali bilo je momenata na nekim utrkama). hrana. drustvo. suha odjeca. sve to u ekstremnim prilikama dobiva nevidjenu vrijednost. tada shvatimo opet da nije stvar u novcu. nego u sitnicama ovo ljeto je uvedena i nova kategorija, solo, pri cemu sam i ja dosta kumovao ;) solo ultra je bila moja fix ideja nakon prve utrke. i sad sam je probao. dojmovi su nevidjeno pozitivni. fenomenalno. potpuno uzivanje. potpuni dozivljaj Velebita. planina i ja. u potpunoj samoci cijelim putem.  slike koje vrtim iz tog filma su silno jake i hrane mi dusu toliko da svaki dan mislim o tome. noc na velebitu, sam u sumi izmedju sugarske dulibe i ostarija je posebna prica. tiha jeza. u jednom trenutku sam prestao pjevati i vikati i dizati buku (hint - medvjedi), ugasio lampu, sjeo tiho pokraj neke bukve. i tada sam cuo šumu. izdrzao sam slusati razne zivotinje blize i dalje u mraku oko sebe oko jedne minute i tada sa prilicno nakostrijesenim dlakama po cijelom tijelu na rubu panike otrcao dalje, uz glasne borbene arlaukane napjeve. pjevao sam sve sto sam znao i prilagodio neke nogometne (kolko jos ima!? - jebote kolko jos ima ....). usprkos stalnom visokom tempu na rubu trka, svjesnom izbjegavanju dugih pauza na kontrolnim tockama, koje su tako izazovne da covjek malo prilegne (a vrijeme curi), usprkos vrlo nategnutim zalihama vode (preskakao neke zdence usput radi brzine) i jos i gubljenju ispred Oltara uspio sam izdrzati jer sam bio odusevljen dozivljajem Velebita solo. opet me je sama planina nekako izabrala, bas sam se osjecao kao da pripadam tamo. nisam religiozan, ali osjecaj koji mi budi Velebit je poprilicno duhovan. neki linkovi: 1, 2, 3pred kraj sam vec bio jako iscrpljen, jedva sam docekao kraj. sad jedva cekam da opet pocne |
