Mamutica je najveća stambena zgrada (neboder) u Zagrebu i Hrvatskoj, a ubraja se među najveće stambene zgrade u Europi. Nalazi se u novozagrebačkom naselju Travno. Izgradila ju je Industrogradnja 1974. godine prema projektu prof. Đure Mirkovića i Nevenke Postružnik. Zgrada je dugačka 240 metara, visine 60 metara sa 19 katova. U Mamutici stanuje 5000 ljudi u 1169 stanova. Zgrada ima ukupno 9 ulaza. U sklopu zgrade je 256 garaža, 30 lokala. Ukupna vrijednost zgrade je 135,7 milijuna EUR. Predsjednik vijeća stanara ima više stanovnika nego niz gradonačelnika gradova diljem Hrvatske. Unutar zgrade nalaze se četiri banke, pošta, ispostava FINA-e, ured mjesnog odbora, kulturni centar, knjižnica, te velik broj ugostiteljskih objekata i trgovina. Neposredno uz mamuticu nalazi se osnovna škola, dječji vrtić, crkva i teniski tereni. Mamutica ima svoje taxi stajalište, te dvije stanice autobusa. GRAJZERICA grajzerica = ohola žena grajzer, grajzerinje = oholi muškarac alkić = alkoholičar gizdav = dotjeran, nakićen, ukrašen, ali može biti i bahat i ohol „Koja si ti grajzerica“ = kako si ti ohola žena „Vrag ti alkića daj, taj već vidi bele miševe“ = ma pusti alkoholičara, on već vidi bijele miševe „Bemti kak si se nagizdal“ = svarno si se lijepo dotjerao ESPADRILE, BOROSANE, STARTASICE I ZEPE Socrealistička obuća koju je više-manje proizvodilo vukovarsko Borovo. Espadrile su bile lagana jednostavna platnena obuća koja je imala umjesto đona namotanu špagu. Nosile su se ljeti, a ako bi padala kiša morali ste ih sakriti pod majcu jer i malo vode je značilo da se špaga razmoči što se nije moglo popraviti nego ste ih morali baciti. No, kako su bile vrlo jeftine nitko nije previše patio radi toga. Espadrile su bile izuzetno udobne, brzo i lagano ste ih navukli ili skinuli, noga se u njima nije znojila i bile su savršene za ljeto. Proizvodile su se u baš svim bojama uključujući bijele i crne. Kratko vrijeme prije par godina ponovo su se proizvodile, pa je naš Šef kupio nekoliko pari koje i danas nosi uz „podsmjeh“ ostalih. Borosane su bile anatomske šljakerske cipele koje su nosile konobarice, prodavačice i radnice u tvornicama. Bile su vrlo udobne i nisu umarale noge i nakon višesatnih stajanja. Proizvodile su se u dvije boje tamno plavoj (šljakerskoj) i bijeloj (za medicinske sestre i sl.). Iako su bile izuzetno udobne i praktične bile su statusni simbol „šljakera“ ili niže radničke klase, uz podsmjeh ostalih. Zepe su bile preružne crne jednostavne platnene šlape koje su više izgledale kao cipele za mrtvace ili bar prastare babe, ali začuđujuće su ih voljeli nositi mladi, poglavito djevojke. Borotanke ili baletanke su bile jednostavne crne šlapice koje je 99% klinaca nosilo u školi (nismo smjeli nositi tenisice ili cipele nego papuče), i svi su ih organski mrzili Startasice su bile jednostavne i jeftine platnene tenisice u bijeloj boji (95% proizvedenih), iako ih se povremeno moglo kupiti i u drugim bojama (a onda ste bili faca). Početkom milenija počele su se ponovo proizvoditi u raznim bojama i dezenima (ima ih više desetaka dezena) i koštaju od 199 do 229 kn, dok one originalne bijele koštaju 159 kn. Puno previše za ovu nisku kvalitetu i svakako više nisu statusni simbol koji su bili osamdesetih. Šangajke su bile kineski jeftini odgovor na Conversove starke (All Star). Starke su nosili samo oni najbogatiji, a ostatak raje je nosio ili šangajke ili startasice. ZAGREB MAŽORET FEST - 3. dio foto: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja ...nastavak u idućem postu... |
|
Apsolutni prioritet Zagrebačkih mažoretkinja je zaštita okoliša - slobodno možemo reći da je to Šefova opsesija Stoga u dvorištu Zagrebačkih mažoretkinja imamo kante za: - papir od 240 litara (plava) - plastiku i metal od 120 litara (žuta) - organski otpad od 120 litara (smeđa) - mješoviti otpad od 120 litara (crna) - ambalažu koju vraćamo u trgovina od 120 litara (zelena) - staklenu ambalažu koju odnosimo na deponij od 120 litara (crvena) - dva kompostišta Kako maksimlano recikliramo otpad smanjili smo količinu mješovitog otpada sa 550 litara tjedno na samo 60 litara tjedno (umjesto 3 velike kante sada punimo 1/2 male kante), no zato tjedno odvojimo: - 240 litara papira - 60 litara plastike i metala - 120 litara organskog otpada koji odvoze - 140 litara organskog otpada koji kompostiramo (koristimo za dvorište) - 40 litara povratnih boca - 10 litara nepovratnih staklenih boca - 60 litara mješovitog otpada Osim toga provodimo slijedeće mjere: - trošimo bitno više struje nego nafte (kupili smo elektirčne kosilice, električne pile, električne trimere idr.) - kupujemo aparate koji imaju specifikaciju manje potrošnje energije iako su skuplji u nabavi - isključivo koristimo štedne žarulje (LCD) iako su puno skuplje - promijenili smo stolariju u uredu na plastičnu da nema gubitka energije - zimi se grijanje gasi na kraju radnog vremena i uredi se ne griju izvan radnog vremena i vikendom - ljeti su otvoreni prozori i vrata kako bi manje koristili ventilatore i klime - sve grane koje otpilimo sa drva koristimo za roštilj (da ne kupujemo drva koja se moraju rušiti) Iduće godine planiramo postaviti solarne panele na krov kako bi dio električne energije skupljali kroz obnovljivu sunčanu energiju. PROFESIONALNI KULTURNI ANSAMBLI Profesionalnih orkestara, ansambala i zborova: 30 Koncerata: 592 Posjetitelja: 256.764 Najveći profesionalni orkestri: - Zagrebačka filharmonija - Filharmonijski orkestar HNK - Simfonijski orkestar HRT - Simfonijski puhači orkestar Hrvatske vojske - Orkestar Gradskog kazališta Komedija - Tamburaški orkestar HRT-a - Lado Lado: - 54 izvođača (40 plesača i 14 muzičara) - 64 priredbe godišnje - 59.740 posjetitelja PALAČA U VISOKOJ ULICI Palača Pongratz jedna je od najljepših zagrebačkih palača koja se nalazi u Visokoj ulici 22, na Gradecu, i državna je rezidencijalna zgrada Republike Hrvatske. Palača datira iz 16. stoljeća, no vremenom je nadograđivana i preuređivana, dok je u 19. stoljeću dobila reprezentativni park. Palaču je izgradila obitelj Pongratz, jedna od najmoćnijih zagrebačkih obitelji, a koliko su bili moćni pokazuje i činjenica da su nakon velikog potresa 1880. upravo oni bili jamac Zagrebu za kredit za obnovu. Pongratzi su u palači imali vrlo bogat stilski namještaj i niz vrhunskih slika, a kako su bili mecene Vlahi Bokovcu gotovo svaka soba je imala Bukovčevu sliku. Obzirom na niz projekta koje su radili u Zagrebu, poglavito u lokalnoj politici (u državnoj nikad nisu htjeli sudjelovati), na niz crkava i drugih objekata koje su restaurirali i niz umjetnika koje su pomagali, slobodno ih možemo nazvati hrvatskom „obitelji Medici“ (firentinske mecene). Od 1929. palača postaje rezidencijalne palača za prijem državnika koji dođu u Zagreb. Od tada je u njoj spavao i boravio velik broj državnika. FICLEK ficlek = komadić bezec = griz sendviča fleka = mrlja knap = tijesno, usko „Daj mi bezec, ma sam ficlek“ = daj mi griz sendviča, ma samo komadić „Joj kak je to na knap“ = to je baš tijesno TRGOVINA S VLAKIĆIMA KOD JUGOTONA Na lijevoj strani Bogovićeve ulice tek dva lokala od Gajeve u neposrednoj blizini nekadašnje Jugotonove prodavaonice ploča bio je maleni dućančić od nekih 15 m2 koji je prodavao kvalitetne modele željeznice (vlakove, lokomotive, vagone, zgrade, pejsaž) i pripadajuću opremu. Klinci su stajali ispred i napajali oči, a oni koji bi imali prilično novaca ulazili su unutra i kupovali nešto od vrlo skupih, ali najkvalitetnijih vlakića različitih veličina. Najveći izbor je bio kompleta H0 (malo veći) i N (manji), ali se kupovalo i po komadu: pruge, skretnice, transformatori, lokomotive, putnički, teretni i drugi vagoni, kućice, kolodvori, mostovi, tuneli, drveće, ljudi, auti… Svaki vagon ili lokomotiva je imala svoju kvalitetnu plastičnu kutijicu sa utorom u kojem su se čuvali dok se nije sa njima igralo. I ja sam imao željeznicu N veličine, 3 lokomotive, nekih 30 raznih vagona, četiri skretnice, brdo tračnica, kolodvor i most, a kada bi uporabio sve što sam imao soba od 20 m2 je bila prepuna tračnica i vlakova te se moralo hodati tako da se preskaču tračnice. Dobar dio toga je kupljen u ovoj trgovini. Moji prijatelji su radili prave male gradove najčešće na tavanima ili praznim garažama, a neki su i spajali nekoliko svojih kompleta zajedno. U trgovini su se mogli kupiti i piste za utrke električnim autićima koje smo također spajali i zajedno vodili utrke. Ja sam imao dvije „osmice“ i nekih desetak različitih autića. Dobar dio tih autića i piste, te željeznice sam naslijedio od tate dok sam bio klinac i sve je radilo iako je bilo staro 20 i više godina, te se moglo kombinirati sa novokupljenim dijelovima. Dobiti vagon ili, daj bože, lokomotivu, za rođendan je bila ultimativna sreća, ogromno bogatstvo i predmet zavisti prijatelja. Danas u Zagrebu nema ovakve trgovine kvalitetnih modela, a umjesto toga po trgovinama igračaka prodaju se jeftini, nekvalitetni kineski kompleti. Nema to veze sa pravim modelarstvom. Na prostoru ove trgovine danas je butik. ZAGREB MAŽORET FEST - 1. dio foto: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja ...nastavak u idućem postu... |
Audicije za Zagrebačke mažoretkinje provode se jednom godišnje i to sredinom rujna i sredinom listopada. Ukupno imamo 4 audicije (dvije subotom i dvije četvrtkom ili utorkom) Audicije se oglašavaju od lipnja, ali je većina oglašavanja od sredine kolovoza. Ove godine smo audicije objavili: - na displejima svih tramvaja i autobusa - 30.000 flajera koji se podjele diljem Zagreba - 3.000 plakata koji se izljepe na svim školama i nizu institucija - 15 jumbo plakata 4x3 metra diljem grada - 11 velikih banera raznih dimenzija od 4x2 do 1,5x 1 metar - naljepnica na 40 automobila (Cammeo, taxiji roditelja mažoretkinja, službeni auti, transportni kombiji...) koji se mnogo voze kroz grad - objava u svim tiskanim medijima - polminutne reklame u vrijednosti preko 100.000 kn na Narodnom radiju, Anteni Zagreb, Enteru, te drugim radio stanicama - distribucija letaka preko velikih sustava (info centri, ZOO, bazeni, trgovine, frizeraji, kafići...) - instagram, facebook, e-mail, blog... - plaćene reklame na instagramu i facebooku Audicije provodi tim komisija koja se sastoji od direktora, obije predvodnice ili trenerice. Na audiciji se ispituje smisao za ritam, te se ocjenjuje držanje, jednostavan mažoret-korak te psiho-fizičke predispozicije. Obzirom da je audicija vrlo jednostavna nema potrebe za strahom i nervozom. Prosječni broj kandidata: 180 Prolaznost: 85% Dobni uzrast: 3-25 godina Što se ispituje na audiciji: 1. U prvom redu smisao za ritam. Koji se prati kroz cijelu audiciju, ali se maksimalno ispituje. Jedna od metoda koju koristimo je da se kandidatkinji zada ritam pljeskanjem koji ona mora ponoviti. Ovaj ritam je prilagođen dobnom uzrastu, a u slučaju da kandidatkinja ne ponovi ritam zadaje joj se prilagođeni ritam da se vidi jel problem nedostatak smisla za ritam, memorija, koncentracija ili nešto drugo. Ukoliko se ritam ne ponovi od prve nije ništa strašno jer audicija je osnovan klasifikacija. Prave klasifikacije rade se tek nakon par mjeseci treinga (krajem veljače). Svatko ima drugu šansu, a ako vidimo da se radi o tremi, blokadi ili nedostatku koncentracije onda dajemo treću, čak i četvrtu šansu. No, da bi imali vise šansi moramo ustanoviti da imate barem osnovnog smisla za ritam (to se vidi i prije "pljeskaja" iz osnovnog koraka i pratnje glazbene podloge). 2. Osnovna predođba o memoriji i percepciji kandidatkinja (ponavljanje osnovnog koraka kojeg pokazuje jedna od mazoretkinja ispred kandidatkinja). 3. Psiho-fizicke predispozicije za bavljenje mazoret plesom (odredjeni nedostaci poput teske invalidnosti, ozbiljnih poremecaja isl. prijece bavljenje ovom aktivoscu). KAZALIŠTA 86 kazališta - 78 profesionalnih kazališta - 59 kazališta za odrasle - 19 kazališta za djecu - 8 amaterskih kazališta 6.560 kazališnih predstava godišnje 822 izvedena djela 1.249.830 posjetitelja godišnje Prvo profesionalno kazalište u Zagrebu (na Markovom trgu, današnji Sabor) osnovao je 1834. Kristofor Stanković, novcem osvojenim na Bečkoj lutriji. 1860. Stankovićevo kazalište se zatvara radi bankrota, a na njegovom mjestu se otvara Hrvatsko narodno kazalište. Današnja zgradu Hrvatskog narodnog kazališta otvirena je 1895. godine. U HNK rade balet, opera i drama. ZOO Zoološki vrt grada Zagreba osnovan je 27.6.1925. i najstariji je zoološki vrt jugoistočne Europe. Na dan otvaranja u vrtu su bile samo 3 lisice i 2 sove. Od 1990. započinje velika obnova i moderniziranje vrta. Tako su lavovi 2014. dobili novu nastambu od 1800 kvadrata (stara je imala tek 200 kvadrata). ZOO se prostire na površini od 7 hektara, u južnom dijelu parka Maksimir. ZOO ima 8089 životinja i 377 vrsta. Godišnje ga posjeti 428.121 posjetitelj, a ima 65 djelatnika. CAJTUNGI cajtungi = novine Večernjak = Večernji list štampa = tisak telka = televizija crtić = crtani film „Odštampali su to u Večernjaku“ = otisnuli su to u Večernjem listu „Pustili su to ne telki“ = emitirali su to na televiziji ANTONIJO LUĐAK SA TISUĆU LICA U Zagrebu je bilo nekoliko poznatih ljudi koji su svoju "popularnost" sticali raznim sposobnostima, talentima, nasupom ili negativnostima. Jedan od njih bio je Antonijo, lokalni frik (mirikul, budaletina) koji je evidentno imao neke psihičke probleme, a svi smo ga znali kao osobu sa tisuću lica. Baš svaki dan on je bio nešto drugo, a rijetko kada se dešavalo da je Antonijo ponovio neko lice. Tako je Antonio bio pilot, lječnik, ribar, kapetan duge plovidbe, vozač tramvaja, milicajac, profesor, glumac, operni pjevač... Kako je lik uspio nabaviti sve te uniforme, posebno pilotsku, milicijsku i ZET-ovu ostaje tajna, no nas sve je jako zabavljalo kad bi ga vidjeli u drugoj uniformi. Iako je Antonija bilo po cijelom gradu i svi su ga znali ja sam imao tu "sreću" da se vozio autobusom za Zaprešić odakle je i on bio, pa sam ga sretao više puta tjedno i slušao njegove bisere. Antonijo nas je uvjeravao da govori nekoliko jezika i to nas je jako zabavljalo jer je zapravo govorio nesuvisle gluposti poput "vut is jr namen" (What is your name). No najčešće je govorio talijanski i tvrdio da je Talijan ili da trenutno radi u Italiji, a taj mu je jezik i najbolje išao, pa je vjerojatno i dobio ime Antonijo po tome (sam bog zna kako se stvarno zvao) Nemalo puta Antonijo je bio profesora raznih znanosti te dijelio instrukcije srednjoškolcima i studentima po autobusima i tramvajima. I pritom se ozbiljno udubio u znanstvene i obrazovne rasprave koje su obično bile jednako blentave kao i njegovi strani jezici. No, najjače što je napravio je bilo kada je uzeo ZET-ovu uniformu i zviždaljku te je glumio ZET-ovog otpravnika na Črnomercu i zviždaljkom poslao tramvaje u promet. Tramvajci pojma nisu imali da je to Antonijo i stvarno su ga slušali. Nakon 2-3 minute pravi otpravnik je izjurio van iz svoje kućice i potjerao ga uz brdo psovki radi kaosa koji je napravio. No, pravi život Antonija nije bio ni izblizu toliko glamurozan, jer smo ga viđali kako za život zarađuje kao pometać ulica i perač izloga. DRŽAVNO PRVENSTVO GLINA - 9. dio foto: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja Kraj! |
|
|
Medvednica ili Zagrebačka gora je planina sjeverno od Zagreba. Najviši vrh Medvednice je Sljeme (1033 metra), po kojem purgeri zovu cijelu planinu. Medvednica se prostire kroz tri županije Grad Zagreb, Krapinsko-zagorsku i Zagrebačku. Medvednica je duga 42 km. Na većem dijelu planina je pošumljena. Od 1981. Medvednica je park prirode. Planina ima velik broj uređenih planinarskih i biciklističkih staza, livada, vidikovaca i izletišta. Na Medvednici se nalazi špilja Veternica, dužine 7.128 metara. Na Medvednici se nalaze i skijaške staze, a od 2005. se održavaju i utrke za svjetski skijaški kup. Od Gračana na Medvednicu vozi žičara. Na planini ima 7 planinarskih domova, dva hotela i jedan hostel, te niz restorana. Na Sljemenu je i televizijski repetitor. Na planini se nalazi i stari grad Medvedgrad, crkva Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata i rudnik Zrinski iz 16. stoljeća. CUZAMEN cuzamen = zajedno morti = možda fejst = jako navek = uvijek hercik = lijepo ajnfah = jednostavno, obično egzibicije = vratolomije iber = dodati na kvit = riješeno, sređeno (pa smo kvit) „Bumo to zdelali cuzamen“ = Budemo to napravili zajedno „Fejst sam se zasral“ = Jako sam se uprljao „To ti je za navek“ = To ti je za uvijek „Joj kak mi je to hercik“ = Kako je to lijepo „Metni asa ibera na cenericu“ = Dodaj asa na desetku „Evo ti na, pak smo si kvit“ = Eto ti, pa smo to riješili ZVEČKA I DUHANSKI PUT Duhanski put ili Bermutski trokut je bio naziv za tri kultna mjesta okupljanja potpuno različitih grupa zagrepčana u Masarykovoj ulici. Bilo je važno biti viđen u nekom od lokala Duhanskog puta, još je važnije bilo sa kim ste tamo, tamo su se produbljivala poznanstva, sklapali poslovi, stvarale interesne grupe, ali i kovali veliki planovi, „rušio sistem“ i stvarao zagrebački bunt. Neki su krstarili među lokalima Duhanskog puta, ali su ipak imali onaj bazni kafić, tj. tamo gdje su pripadali, a neki ne bi u „onaj drugi kafić“ otišli ni za živu glavu jer tamo su bili „oni drugi“. Prva kultna kavana Duhanskog puta na samom rubu Masarykove i Trga Repulike (Kazališnog trga ili Trga maršala Tita) svala se Kavkaz (skraćeno od KAVana KAZališna). Tamo su se okupljali umjetnici (u prvom redu glumci iz obližnjih kazališta HNK, Gavelle, Jazavca/Kerempuha, ali i drugih), novinari, boemi i intelektualci. To je bio umjetnički centar života Zagreba. Tamo su zalazili Tin Ujević, A.G. Matoš, A.B. Šimić i drugi. U Kavkazu su bili zeleni separei, a kavana je imala i vrlo ugodnu i veliku terasu sa pogledom na HNK i najljepši zagrebački trg. Današnji Kavkaz nema baš nikakve veze sa onim kultnim mjestom do devedesetih godina prošlog stoljeća. I dok se u Kavkazu skupljala umjetničko-intelektualna krema Zagreba, u Zvečki su bili oni „niži“, onaj pravi duh Zagreba. Zvečka (Zvečevo) je bila trečerazredni pajzl, zapravo slastičarnica u kojoj se u prvom redu pila kava i piva. Tamo su se okupljali mladi glazbenici, novinari studentskih listova, mladi glumci, zagrebački rokeri, umjereniji pankeri i alternativa, te stariji „klinci“ (maturanti, studenti i još par godina nakon studija). Cuga se ispijala ispred Zvečke, sa obaveznim odlaganjem čaša, boca i šalica na krovove, haube i bunkere parkiranih automobila. jel je sam lokal bio minijaturan, a poznata je rečenica: „Kaj se ljutiš kaj smo ti metnuli kavu na krov auta, ak to nisi htel kaj si se tu parkiral?“. Gostionica Blato, na uglu Gundulićeve i Masarykove, je pak bilo namijenjeno profesorima, velikanima hrvatske književnosti i umjetnosti. Isti su tamo svraćali na brzi i vrlo jeftini ručak, čašicu intelektualnog razgovora, ili poludnevnu pijanku uz „velike i važne“ rasprave. Blato je zapravo bio polupajzl, mračni i neugledni restoran, sa dugačkim drvenim šankom, barom u prizemlju i stolovima za jelo na katu. U njemu je Tin Ujević napisao svoje najveće stihove. Danas je Blato nazvano Tip-Top, ostalo je i dalje gostionica, ali ni blizu usluge i uloge koju je imalo. Šef je tijekom svog studija na Pravnom fakultetu često bio u Kafkazu, a profesor sociologije Kregar nas je kao seminariste i nas par koji smo mu ostali kao demonstratori nekoliko puta odveo na rasprave i klopu u Blato. Zvečka početkom devedesetih više nije postojala, ali su studenti prava bazu imali u kultnom kafiću Tin, u Gundulićevoj samo par metara od Masarykove. Neki kolege su išli i u Uno, preko puta Tina, ali ne i Šefova ekipa. Svi ovi lokali, danas više ne postoje ili nemaju onu funkciju koju su imali. DRŽAVNO PRVENSTVO GLINA - 6. dio foto: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja ...nastvak u idućem postu... |
|
< | prosinac, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |