Lice s osmijehom

Jedna me situacija danas podsjetila na moj prošli život.
Onaj dio života u braku.
Razmišljam o situacijama koje su debelo poljuljale moje samopouzdanje, o muškarcu s kojim sam provela gotovo čitav život i bila nesretna. O tome kako se, uz njega, nikada nisam osjećala ni poželjnom, ni ženom, a ni voljenom.
O tome kako od njega nikada nisam čula riječi poput "volim te", "želim te", "lijepa si", "sretan sam što te imam" ... slobodno nastavite niz do u beskraj.
O gadostima koje mi je kroz godine priuštio, ne želim ni govoriti.
Ali ...
Ne krivim ga. Doista ne. Smatram da sam si sama kriva za sve što mi se događalo. Moja je greška što puno prije nisam reagirala, okončala ono što me činilo nesretnom, frustriranom, tužnom i, zbog svega toga, ružnom. Ružno je lice na kojem nema osmijeha.
Moji su mi roditelji visoko podigli ljestvicu odnosa među partnerima, pa sam ja, po defaultu, smatrala kako je njihov odnos sasvim normalan i primjenjiv na sve tuđe partnerske odnose. Pa i moj.
No, nije bio.
Danas znam da bivši muž nije imao od koga naučiti kako voljeti i žao mi ga je zbog toga.
Želja koju mu upućujem je da, barem jednom, to doživi. Iskreno i od srca.

Jučer je cijeli dan pljuštala kiša. Jedan od onih dana koje obožavam. Topla kuća koja miriše na kolač od jabuka i cimeta i moja mala ljubav na kauču.
Tonovi lagane glazbe obavijaju prostor ...
Sjednem do njega i pružam mu tanjur s kolačima. Odlaže ga na stolić pored sebe, obavije mi rukama noge i stavi ih sebi u krilo.
Masirao ih je puna dva sata. Odmjerenog stiska, od nožnog palca do bokova. Dugim pokretima, na trenutke izrazito nježnim, na trenutke gotovo na rubu boli ...
Moja je ruka zalutala pod njegovu majicu. Dlanom sam mu obujmila mjesto tik ispod pazuha. To mjesto u koje uživam gurnuti nos ... uvijek tako dobro miriši ...
Na koncu sam bila toliko opuštena da sam zaspala.
Zaspala s mišlju ... čime sam ovo zaslužila?