zekozeko

Kad se iz Rijeke ide s barkom na Rab nema smisla preskočiti Sv. Grgur i Goli otok.

Prvi dolazi Sv. Grgur s predivnom istoimenom uvalom. Imamo puno slika koje govore više od riječi...





Sama uvala ima veliku rivu na koju pristaju tuistički brodići i restoran uz samu rivu.
Nekad se na Sv. Grguru nalazio ženski zatvor. Puno nekadašnjih građevina još uvijek je u dobrom stanju, a od nekih su ostale samo ruševine.
Sve ukupno vrlo zorno (uz malo mašte i znanja iz prošlosti) može se dočarati nekadašnji život i patnje tih zatvorenica.
Mišljenja sam da je bogatstvo povijesti vrlo malo ili nikako iskorišteno, te da bi se moglo napraviti pravu atrakciju. Zapravo ne znam je li to općisko, državno ili svačije vlasništvo, niti tko ima pravo na taj otok...ali u svakom slučaju šteta je da sve trune, propada i uništava se.




Pogled na Grgur s Golog Otoka.





Goli Otok

Svi znamo da je na Golom Otoku bio muški zatvor. Zgrade uglavnom stoje, nisu urušene, ali su bez krovova i jako devastirane. Unatoč vremenu koje ih uništava i ljudskoj nebrizi zbog koje nisu održavane, vrlo je lako moguće shvatiti u kojoj se zgradi što nalazilo. Od kotlovnice, kuhinje, menze, spavaonica, raznih radiona do mjesta gdje su bili vrtovi i nešto stoke.
Najviše od svega ima kamena. Golog kamena i onog u raznim fazama obrade, koji su zatvorenici izrađivali, pa čak do gotovih pločica.
Vrlo interesantno za prošetati po tom velikom kompleksu koji je isto kao i na Grguru skoro potpuno neiskorišten. Postoji neki vlakić koji prevozi turiste u obilazak otoka i povremeno se pušta film o načinu života na otoku (u tri navrata smo tamo prespavali i nismo ga uspjeli pogledati).



Stare zgrade i put u jako dobrom stanju, velikim djelom asvaltiran, a ostalo je dobro utaban kameni put spreman za betoniranje.



Uvijek smo spavali u uvali Melna gdje je izgrađena visoka riva s tri strane uvale, vjerojatno je nekad bila teretna luka, jer su na jednom djelu još šine za spuštanje tereta.
Ne znam točno koje godine smo bili tamo u vrijeme kad su suze sv. Lovre i gledali hrpu zvijezda padalica, bez svjetlosnog zagađenja. Odlično su se vidjele.
Jedne večeri smo ležali na toj rivi i pjevali iz sveg glasa ( djeca i ja) mislim da su i ovce pobjegle :).
Lani smo roštiljali (jednokratni roštilj), pustili si muzikicu s mobitela na zvučnik, upalili svijećice, po rivi posložili kušine i uživali u jelu i druženju. Vjerujem da ni klinci tu večer neće nikad zaboraviti...



Lijepa sjećanja me vežu uz Goli Otok, voljela bih ponovo otići tamo, ali Bele lađe više nema...

Oznake: Nautika

Ne znam točno koje godine, čini mi se 2012. smo na našim putovanjima s "Belom lađom" imali predivno vrijeme, čini mi se da smo na barci bili preko 15 dana. Kelly je bila s nama 7 dana, te sam je zbog neke zagnojene ranice ispod uha morala voditi veterinaru u Rijeku, pa je i ostala kući s nonom i didom, kojima je i tako već falila.
To je isto bila organizacija...uz pomoć obiteli, odnosno prijatelja, koji su uzeli naš auto kod none na Zametu i došli po nas na samo dno Malog Lošinja, kod Ilovika. D. i djeca su nas tamo iskrcali. Bila je nedjelja pa sam s veterinarom dogovorila da dođe u ambulantu (normalno da sam to i platila), te smo nakon pregleda i antibiotske injekcije mogle kući. Sutradan u 17:00 sam krenula katamaranom natrag na Ilovik, gdje su se moji kupali, zezali i uživali u lijepom vremenu. Lijepo vrijeme, nažalost, u Rijeci nije bio slučaj. Bilo je jako jugo, skoro su otkazali polazak. Ipak, nakon nekoliko pokušaja odvezivanja, jer ih je jugo bacalo, uspijeli smo krenuti. Vožnja je bila grozna, katamaran nije išao standardnom rutom prema Velim vratima već je vozio više prema Učki u zaklon. Valovi su nas udarali sa svih strana. Unatoč vjetru i valovima, prošli smo kroz Vela vrata i odmah osjetili olakšanje. Daljnja vožnja bila je čisto ugodna, te sam navečer već bila na barci i opet svi zajedno, spremni na nove avanture.

Na Olib smo došli s Paga, iz Novalje i to je ujedno i najjužnija ili najudaljenija točka na kojoj smo bili.
Cjelokupna vožnja bila je prekrasna što zbog mirnog mora (automatski sam opuštenija) što zbog prekrasnog krajolika.



More je nevjerojatno bistro, negdje svijetlo zelene, a negdje tirkizno plave boje. Čisto, ugodno za kupanje...uf al smo uživali.



Barba...



Uvala Slatinica



Uvala u kojoj smo proveli dva dana nalazi se na suprotnoj strani otoka, na najužem dijelu, točno preko je mjesto Olib, jedino mjesto na otoku.
Ni na Silbi ni na Olibu nema automobila. Osim onih malih električnih golf vozila, fora.

Jedno poslije podne smo išli pješke preko otoka u mjesto Olib na večeru. Prolazili smo uskom cesticom (traktor taman može proći) s obje strane ograđenu starim suhozidom, koji je na puno mjesta urušen i zapostavljen. Okolo su nepregledni maslinici uglavnom zarasli koje nitko ne održava, niti ubire njihove plodove. Šteta. Također, vidjeli smo i poneki vinograd. Izrazito lijepa šetnja, Kelly je slobodno trčkarala oko nas i uživala, trebalo nam je oko sat vremena hoda.
Samo mjesto je maleno, stare babice sjede na klupicama i promatraju što se dešava.
Centar zbivanja je velika, obnovljena riva uz koju su vezane neke jedrilice i jahtice, a s druge strane je slobodno mjesto za brod koji svakodevno dolazi iz Zadra.

Malo smo prošetali, polako povečerali, ćakulali, zezali se. Uopće se nismo brinuli što vani pada mrak, što nema mjesečine, što imamo jednu malu lampicu i što još večeras moramo preći cijeli otok po pustom puteljku.
Nismo se brinuli sve dok nismo izašli iz mjesta i uputili se po mračnoj stazi kroz šumicu. Tada smo se počeli malo brinuti, ali znamo da nam se ništa ne može dogoditi, love nemamo, a i nismo baš na nekom mjestu gdje su pljačkaši svakodnevica. Dakle, nema razloga za brigu. Kelly sam držala na uzici da se slučajno ne izgubi i hodali dva i dva, klinci ispred, mi otraga. Super!
Nelagoda se širila polako. Sve dok u jednom trenutku Kelly nije počela režati i lajati prema mraku iza suhozida, e tad smo se svi us...i, ovaj jako prestrašili (osim mog čoeka, on tvrdi da ga nije bilo strah...hm).
Počeli smo hodati brže, a djeci je srce lupalo ko ludo, a bome i meni. Kažu da je pjesma u takvim situacijama jedini izlaz, pa smo krenuli s repertoarom, od vrtićkih pjesama do Bjelog Dugmeta, sve nam je išlo. Pjevali smo na sav glas. :)
Bili smo presretni kad smo sigurno stigli do naše barkice. Tata nas je jednog po jednog prenio na barku, da se ne smočimo, čak i Kelly (joj kako mi fali ta curica naša..).
Tek tada smo se sjetili da je malo dalje od nas vezana još jedna barka i da su nas, u toj nevjerojatnoj tišini koja vlada u uvali, sigurno čuli kako pjevamo, tulimo.
Idući dan nas nisu čudno gledali...možda ni oni nemaju sluha :).

Na Silbi se nismo zadržavali, cijeli dan smo plovili uz njene obale i kupali se na nevjerojatno lijepim mjestima, ali za noć smo ipak odabrali Ilovik, s obzirom da je Kelly morala u Rijeku.

Oznake: Nautika