zekozeko

15.09.2016. 15. godišnjica..bio bi red malo se maknuti u dvoje + Mile :).

Već dugo želim otići na Hvar, moji starci kažu da sam tamo napravljena :) u Pitvama, mislila sam da bi bilo fora pronaći to selo i tu kuću.

15. nakon posla..oko 16 sati krećemo prema Dalmaciji, glupo je forsirati i vozit se noću, tako da ostajemo spavati u Trogiru. Večernja šetnjica, bambus na trgu...
U jutro, nakon doručka nastavljamo magistralom prema Drveniku, od kuda ćemo trajektom na Hvar. Ne bi to bilo to da nešto ne zapne, malo prije ulaska u Makarsku pukla je sajla od kvačila.
Dado je stavio na silu u drugu i polako vozio, bez stajanja, unatoč gužvi, dovukli smo se do servisa u centru Makarske koji smo uguglali, a oni su se preselili na neko brdo iznad grada..uf. Na isti način u drugoj, uz povremeno guranje i čudno uključivanje na glavnu cestu ( dobro da nas nitko nije pokupio) stižemo do serpentina kojima se dolazi do servisa, a joj...polako, u drugoj, Mile je dao sve od sebe kako bi nas doveo do vrha brda i yamahinog servisa. Kaže teta da oni nemaju sajle i da nam yamahina sigurno neće pasati, a majstori su na terenu i doviđenja. Hellouuuu mi smo iz Rijeke, moramo nešto napraviti, ne možemo se maknuti, ne možemo čekati da sajla dođe iz Splita ko zna koliko dugo, jedva smo došli do gore!!
Drž nedaj, pokaže ona Dadotu sajle i on odmah skuži jednu koja će nam savršeno pasati, kad je već stara bila na pola skinuta došao je majstor u japankicama, laganini, pita šta je, a e misli da će pasati, ali ide on sad malo ručat, lipo, polako, marenda je, i kaže da Dado to triba skinit pa će on kad poruča vidit to malo, a e. Ma hvala lijepa!!
Sreća da ga ne trebamo, moj čovjek je to fino sve promijenio, platio ženi sajlu "koja nam ne paše" i mi smo fino nastavili prema cilju s ukupno nekih sat i pol zakašnjenja.

Hvar, smještaj u hotelu, večera, šetnja...uživanje i odmor za sva osjetila.
Grad još uvijek prepun turista i to po svemu sudeći dobrostojećih. Restorani su skupi. Sve je skupo. Jako je lijepo, stari grad, zidine, kamene ulice, stare (ali očuvane i obnovljene) kuće i luka s barčicama, uz rivu jahte.

Sutradan smo se vozili bijelom cestom uživajući u pogledu na more i stijene s jedne i strme vinograde s druge strane. Predivna priroda, opet je vruće, kažu da u Rijeci lijeva kiša ;).
Uspjeli smo se okupati u sasvim ugodnom moru i uživati na rujanskom suncu.

Popodne smo otišli u istraživanje unutrašnjosti otoka i prošli kroz vrlo zanimljiv tunel koji je prokopan još za vrijeme 2. svj. rata, mali je, uzak, nizak i iznutra su stijene, nije uređeno i hladno je. Morali smo to snimiti s novom kamericom pa smo se provozali tri puta, što je sigurno, sigurno je!
U Ponikvama smo pitali za tu Vesnu koju tražimo, prva nonica na koju smo naletili dala nam je jasne upute koje smo slijedili i bez problema našli kamenu kuću u kojoj su bili moji starci prije 41 godinu. Fora.
Ljudi su vrlo brzo shvatili tko smo (jer je ta Vesna išla s mojom mamom u školu) i primili nas u kuću, ponudili svime. Gđa se jako razveselila i uznemirila našim dolaskom, bilo joj je jako drago, odmah su ponudili da dovedemo mamu i da svi skupa budemo njihovi gosti. Razmijenili smo brojeve telefona i uz obećanje da ćemo dovesti mamu, otišli dalje svojim putem, sretni jer smo uspjeli pronaći kuću i te drage ljude. Slike ostaju za uspomenu.



Ostatak boravka proveli smo odmarajući, a za natrag smo izbjegavali kišu, iako nas je kod Šibenika fino oprala. Uz kišna odjela koja smo navukli na vrijeme nije bilo problema.
Zaustavljanje u Zadru kod V., malo meze i večernji povratak u hladnu Rijeku.

Za nama ostaje još jedno krasno putovanje, a mi bogatiji za nekoliko novih iskustava. Miletov kofer, na slijedećem putovanju, teži za jednu sajlu ;).

Nakon godišnjeg odmora s djecom na barci vrijeme je da se malo maknemo u dvoje + Milenko.
Dugo smo razmišljali kamo ćemo ići, neka ideja je bila do Marseille-a u Francuskoj, polako uz obalu. Već sam prilično temeljito bila isplanirala taj put. Zatim je bila neka opcija ići na koordinate koje su otisnute na Miletu, to je negdje na granici Italije i Francuske u Alpama, usput posjetiti Brleka u Švicarskoj. Bilo je i nekih dogovora da bi možda mogli u Poljsku da nam Krakov bude konačni cilj, kroz Mađarsku gore pa kroz Slovačku natrag, čak je bilo nekih ideja da idemo u Njemačku. Uf svašta je bilo u glavi, ali nismo imali vremena za niti jedno od tih putovanja pa smo malo za promjenu improvizirali i planirali usput.

Imali smo samo 3 dana na raspolaganju i bili u nedoumici, te na kraju odlučili da idemo na Balaton u Mađarsku i da nećemo ništa forsirati jer je Dado premoren.
Ne prerano u jutro krenuli smo autoputom iz Rijeke prema Zagrebu uz usputna stajanja za odmor i tankanje, za oko 3 sata stižemo na Mađarsku granicu. Prvi put oboje u toj zemlji.
Nakon granice se nastavlja autoput za koji je potrebna vinjeta, a već smo unaprijed dogovorili da je nećemo kupovati jer se i tako mislimo voziti po sporednim cestama. Lovimo prvi izlaz s autoputa i pičimo prema Balatonu, putokazi su svi na mađarskom, zato moramo koristiti navigaciju na mobitelu, a i nismo se uopće pripremili za put, bedaci.
Cesta je dosta ravna, ne baš sređena, nigdje se ne nazire niti jedno brdašce...ovo je gore od naše Slavonije.
Pičimo prema zapadnoj obali jer je F. rekao da je puno interesantnija od istočne, malo razmišljamo i kalkuliramo (a to obično nije dobro) i zaključujemo da idemo odmah u Budimpeštu i da nećemo spavati na Balatonu.
Vozimo se istočnom obalom uz jezero nekih dva sata, ogromno jezero, a Mađari uvelike ljetuju na jezeru, ima puno vikendica, kampova, turističkih naselja. Lijepo je. Zanimljivo. Drukčije. Iako, nisam oduševljena.
Htjeli smo malo odmoriti i možda se okupati, stajemo uz neku plažu - kupalište na hamburger (jedino što izgleda normalno), nitko ne govori engleski, ne primaju eure, ali ih mijenjaju (jer mi nismo promijenili ni centa u Rijeci) po nekom čudnom, ali ne čini nam se nepovoljnom tečaju. Dado se odlučio okupati pa smo zajedno legli na travicu u debeli hlad velike topole. Mmm malo bih ubila oko unatoč gužvi i buci, ali ne mogu dok on surfa i traži kuda ćemo do Budimpešte i gdje ćemo spavati.
Nakon finog odmora, oblačimo opremu i krećemo dalje.
Opet palimo navigaciju koja nas je odvela mrrrrvicu dalje nego što smo htjeli...normalno ja sam kriva, a kriva sam i što se svako toliko okrećemo jer ne kažem na vrijeme za skretanje, netko mi je malo nervozan...sve dok nismo došli na neku cestu, ravnu...do kraja :) i grbavu do besvjesti, pri vožnji od 60 km/h imam osjećaj da ću bubrege ostavit na toj cesti, okolo polja i nigdje nikoga, zapravo bi bilo baš lijepo, samo da je malo manje grbavo. Radim ono aaaaaa, a glas preskače :))))))). Nakon što smo se izvukli i došli na pravi put, rezerviramo hotel u samom centru Budimpešte po vrlo povoljnoj cijeni, jer njima u kolovozu i nije baš sezona. Dado se odlučuje ipak kupiti vinjetu, vrjedniji su nam bubrezi :), a i voziti se autoputom ili sporednim cestama kroz Mađarsku svodi se na isto jer je vožnja užasno monotona, ravna i dosadna.
Dolazak u Budimpeštu oko 8 navečer, prelazimo preko Dunava, smještamo se u hotel, Mile ima garažu, mora se spuštati liftom, fora, još se nije vozio u liftu :). Tuširanje i potraga za večerom. Lijepo je, tavernice, sa svim vrstama kuhinje, pitomo djeluje, nije prevelika gužva. Kasnije smo se smjestili u jednu od taverna i htjeli pojesti nešto autohtono, Dado uzima jetrica s restanim krumpirom, a ja...pohano i špagete (totalno autohtono ;) ). Naravno, on je bio oduševljen, način pripreme podsjetio ga je na djetinjstvo i na obroke kakve je pripremala njegova baka. A ja...a šta reći, špageti sa slatkim umakom koji je istovremeno ljut, a pohano je bilo jestivo iako okus preuzima ljuta crvena paprika...bljak, ali morala sam malo pojesti.



Kasnije smo se prošetali uz Dunav i naišli na neki most zatvoren zbog obnove, ljudi su se skupili na mostu i imali piknik, svatko svoj. Zanimljivo, razvukli su dekice, donijeli cugu, čaše, muzika je svirala, bilo je super. Prilazeći sredini mosta gužva je postajala gušća i onda smo skužili da oni plešu, plešu na mostu. Moj čoek (svjetski putnik) je prepoznao i muziku, bačata, latinoamerički senzualni ples...fenomenalno! Stari, mladi, mršavi, debeli, profesionalci i amateri svi su plesali, super osjećaj. Baš smo se zabavili iako ne znam korake, ali smo čvrsto odlučili ove zime naučiti.



Umorni, ali jako zadovoljni odlazimo u hotel.

Subota, razgledavanje nakon finog doručka, palačinke su bile odlične.
Uspjeli smo vidjeti sve znamenitosti koristeći hop on hop off autobus, inače ne bi mogli sve obići u jednom danu jer je dosta raštrkano (a i nismo se pripremili). Jako nam se svidjela Budimpešta, pogotovo panoramski pogled s, valjda jedinog, brda u Budimpešti ( i Mađarskoj). Dunav i mostovi preko njega ostavljaju bez daha, kao i brodovi, riječni cruiseri koji imaju sedmodnevne (ili još i više dana) ture, krstarenje Dunavom, mora biti fora, trebalo bi probati jednom. Mi se odlučujemo za jednosatnu turističku vožnju koja nam je uključena u cijenu. Selfie stick je ostao u hotelu! Bravo Irena!



Večer je bila prilično hladna, čudno nakon izrazito toplog dana, puhalo je, tako da je na mostu bilo puno manje ljudi i nije se plesalo.
Klopa u talijanskom restoranu (no risk no fun, ali glad je vrag) gdje Dado opet uzima neki lokalni gulaš, a ja...karbonaru! Kažemo mi njemu bez crvene paprike, a on kaže ok aj bring, aj bring, ma ne bring nego nemoj uopće staviti...jbt kako loše govore engleski...koma. Došla mi je bez paprike i prilično fina, Dado se naravno udavio u svom jelu. Atmosfera je bila genijalna, svirali su cigani na tri instrumenta - bas, violina i gitara. Super su bili, malo drukčije, kad smo pojeli, došli su i do nas i pitali od kuda smo i kao počeli svirati nešto naše, što nam je bilo lagano poznato, kaže cigo da je to Zvonko Bogdan, aj dobro, ha ha ha. Simpatični su bili.
Večernja šetnja uz Dunav i odmor na nekom trgu gdje se okupilo podosta ljudi. Osjećali smo se potpuno sigurno, kao da smo doma. Svi cugaju, ali previše. Dvije cure svaka svoju bocu (od litre) vina. Ekipa po dvije,tri boce žestice, baš cugaju. Primjenjujemo onu staru - ako ih ne možeš pobijediti...pa smo i mi našli dućan gdje svi kupuju cugu, kupili male bočice i sjedili na trgu, pričali i guštali. Koji odmor...



Doručak, pa spremanje za povratak. Najava je nekog lošeg vremena pa Dado od rane zore kalkulira kako bi što bolje izbjegli kišu, hm...
Kratak obilazak grada na Miletu...



Vožnja po autoputu, puno je lakše. Spuštali smo se zapadnom obalom Balatona i bila je velika gužva, smjena turista, dio prema našoj granici, ali veći dio na Mađarsko more.
Lijepo je, ali nismo dobili neku veliku želju za stajanjem i kupanjem...jedino za lubenicom kojih ima jaaako puno. Uspjeli smo si ispuniti želju, žena mi je (bez ijedne razmijenjene riječi) prodala četvrtinu lubenice, u dućanu pored sam kupila plastične nožiće i to je to...sjeli za neki drveni stol uz cestu i uživali u stvarno dobroj lubenici.
Praktički to je bilo jedino stajanje na putu do kuće.
Osim...što moj muž ne staje na benzinsku dok rezervoar nije potpuno prazan, pa smo tako uz pomoć navigacije morali tražiti benzinsku po Mađarskim ciganskim naseljima i močvarnom području na benzinskim parama, već je lagano bila frka kad smo napokon pronašli benzinsku i napojili našeg žednog Mileta.

Unatoč improvizaciji bilo nam je jako lijepo, uživali smo, umorili se i odmorili nekoliko puta i napunili baterije za povratak na posao.
U Mađarsku nećemo više s motorom! Jedino na putu do Poljske ili Transalpine u Rumunjskoj...hm.. čula sam da Mađarsku zovu i tavica...

Od 3. mjeseca (kad smo bili u Londonu), sad je 10., dvoumim se pisati o tom putovanju ili ne...a nisam imala ni inspiraciju. Previše putopisa je pisano, previše osvrta o svemu vezano za London, pa evo ukratko.
Tjedan prije Uskrsa, ponedjeljak (21.3.2016.), krenuli smo na put prema Trstu u punom, u 11. mjesecu dogovorenom, sastavu, Dado, Tajana, svo troje djece i moja malenkost.
Iz Trsta avionom u London...
U 5, odnosno 4 dana, vidjeli smo sve što je najvažnije za vidjeti u tom prekrasnom, velikom gradu, a i dobro smo isplanirali.
Sa svakom londonskom znamenitošću smo se iznova oduševljavali, čak i podzemnom željeznicom u kojoj su klinci bili prvi put.
Unatoč svemu što nam je, stvarno, oduzimalo dah najljepše smo se proveli u prirodoslovnom muzeju gdje smo proveli 2-3 sata, a imali smo osjećaj da smo unutra tek 15-tak min. Jednostavno fenomenalno!
Klinci su već nekoliko puta spomenuli kako bi rado ponovno posjetili London, a i ja bi :).
London je jako skup, među 5 najskupljih gradova svijeta, hamburger ili komad pizze košta oko 80 kn. Morali smo biti dosta skromni, jesti više u apartmanu (kojeg smo preko booking.com-a našli po vrlo dobroj cijeni, skoro u samom centru) i naravno, u "Mekiću".
Bilo nam je predivno unatoč skupoći, turbulencijama u avionu i strahu naših najmlađih sudionika, kiši (koja nas je pratila jedan cijeli dan), umoru i bolovima u nogama oboje smo rekli da bi s Tajanom i sinom mogli proputovati cijeli svijet, a i dogovorili smo nešto zanimljivo za 2017. ;).


c="https://blog.dnevnik.hr/zekozeko/slike/m/dsc_0116.jpg" alt="" />