utorak, 29.06.2010.
Evolucijski jazz
Takve se stvari odviju podjednako spontano i promišljeno.
Odbija postati nečiji stid. Ona, ne srami se. Ona je ono što jest.
Zašto bi se netko sramio onoga što je ona? Onoga tko je.
Zbogom. Ako vjeruje, to će reći. Dovoljno će biti
ako ona povjeruje da se smije izaći iz kutije za cipele
u kojoj je zatrpana. U kojoj leži. Umrtvljena.
Floydovski 'ugodno otupjela'. Zen. Sasvim zen.
Stol su joj zauzeli dok je... eh, pudrala nos.
Rekla je samo da je došla prva i ustala su se lica bez lica,
statisti, preselili se na prvu prazniju rupu.
Ona, tužna je. Malo.
Prvo - vruće joj je.
Drugo, važnije - nije uspjela pronaći zelene samostojeće čarape.
Kakav to svijet nema čarape u boji u kojoj želiš?!
Ne, nije tražila ljubičaste. Jesu, plave doista jesu lijepe, ali to nije pitala.
Ljudi kao da ne čuju što govori.
U hladu je. Odande je lakše gledati zemlju kako se raspada.
Čak se i nasmijati. Pomislila je kako se isplati umrijeti
za kratkoročnu fiksaciju.
Više nego za državu. Ili za... hm, Ljubav? Ili i to spada pod fiksaciju?
Ako se ikada uda, udat će se za najboljeg ponuđača. Kao na aukciji.
Pametne žene znaju se prodati.
Uostalom, zar ne bi radije bila nesretna s koktelom uz bazen,
nego samo nesretna?
Nije teško biti dobra supruga sa prstenjem
koje blješti kao kristalna pepeljara pod žaruljom.
A rekla je - nema bijega. Ako upadne u zamku, ondje ostaje.
Hlad. Lijepo je ohladiti ramena pod suncobranom.
Smijati se nadobudnim društvenim kritičarima. Nadobudnom ičemu.
Floydovski 'ugodno otupjela'.
Ne mogu se iznevjeriti očekivanja osobe koja očekivanja nema.
Njoj se danas vjeruje. Ali nema u što. Osim u apsurd.
Religija sjena. Mantra i ponavljanja;
žena mora biti pritajeno senzualna - piše u Cosmu. Što znači to?
Zna li ona takvu ženu? Ne. Niti jednu.
Ne zna ni lice iz knjige koje spada u to. Niti jedno.
Njezina se zemlja raspada. Ali, u hladu je lijepo. I komarci spavaju.
Počinje razmišljati kako je ona aseksualna lezbijka.
Žene su joj uvijek bile oku prihvatljivije,
a spolne su misli katkad zanimljivije od samoga djela.
Rijetko, ali zalomi se.
Može li svjesno odlučiti preferirati žene?
I onda naučiti neku od njih da bude ista kao ona?
Ne. Nije zanimljivo. Onda, može ljubiti vlastiti zrcalni odraz.
Možda se tako poništi. Ne. Možda ipak...
Tko je ono rekao da je i Ništa izvjestan oblik savršenstva?
Ništa je smiješno. Dok se zemlja raspada. Kada gleda iz hlada.
Ona se smije.
Kada na pad gleda kao na rađanje potencijala novog uspona,
ima čemu nazdraviti. Iako se svjesno laže. A ne voli lagati.
Ipak, zadržava pravo da si laže u lice.
Ako zna da laže onda to i nije laž. To je igra. Dokolica.
Samo ona je u igri. Ni muško, ni žensko, ni srednje.
Ona. I malo Ničega. U hladu.
Ničiji stid. Ni svoj. Ni moj. Ni njegov. Ni njezin.
Malo Ničega uz zeru apsurda.
I čudnim stvarima koje brzo lete. Sjaje dok lete.
Svaki puta je drugačije. Nekad se nasmije kao na ono JOOOJ!.
Koji puta je ozbiljna na Mi smo još MALE. Još sviraju iste pjesme.
Tribine crvenoga lampiona su ograđene.
Neka prijateljstva mrtva i pokopana. S dužnim poštovanjem.
Ali glavica je visoko. Svi kažu da je loše za kičmu grbiti se.
***
- Voliš li seks? - pita ju zgodni mladić.
- Ne. Ja sam pripadnica katoličke mladeži. Ne vjerujem u seks prije braka, a i tada samo i jedino u svrhu pravljenja potomstva treba davat mužu. A i to nevoljko. - odgovara ona i urla od smijeha.
***
Samo je željela postati Irma la Douce;
zašto nigdje nema zelenih samostojećih čarapa?
Pa da se igra Disneyeve Ariel i glumi da čeka na spasenje
i da onaj koji ih spusti može Ništa obojiti, nacrtati mu oči,
udahnuti neku utvaru unutra. Da makar u prividu nalikuje... Nečemu.
I onda se nasmijala. Zemlji u rasulu. Glupoj zamisli.
Kavi ranije sa prijateljicom na suncu. I smijehu jer su se svi osvrtali
na njihove glasne raskalašene tonove.
I frajeru sa glupim pitanjima. Svim frajerima sa glupim pitanjima.
U hladu. Smijala se. Game over.
Sjetila se Herodotove priče o Kserksu. I prolaznosti.
I toga da će umrijeti. Danas. Sutra. Za pet godina.
I smijala se.
- 22:11 -