nedjelja, 27.06.2010.
Stare tlapnje. Perpetuum mobile
- Hoćeš reći da si se promijenila? To hoćeš reći?!
- Da, to hoću reći.
- Znam te. Ljudi se ne mijenjaju. Ti si trebala umrijeti.
- Ne znaš me. Ni tada nisi, a sada pogotovo.
- Ne, ne, znam ja tebe. Ti si zla.
- U redu, može biti. Nije na meni da sudim.
- Stvarno hoćeš reći da si drugi čovjek?
- Da.
- Trebala si umrijeti. Ti si trebala umrijeti.
***
Usnula golih leđa, na deki, skrivena u ljetu,
njezini snovi sele njezinu kuću ujutro na zapad,
uveče na istok.
Poznanik postaje prijatelj, postaje lijep, biva mlad.
Kako iza očiju prepoznaješ nekoga kada to i nije on?
Rastužilo me nešto što je Ljubavnik rekao.
Lyra joj govori da se čuva.
Lyra joj tumači. Govori što čuje.
I ona je pomislila jednako.
Katkad je lijepo zanijeti se mirisom rose
kada noć porađa jutro. Kada hodaš. Gledaš sjene.
Strah te je. Ali vuče te. I želiš ga. A ne govoriš to.
To se ne govori. To se ne smije reći.
- 22:27 -