četvrtak, 24.06.2010.
Bezimeni teddy bear
Čovjek se skloni u hlad. Suštinska potreba pobjeći od bljeska,
a ono sjaji kada ne treba, ide u oči. Bolno je, prečesto.
Porculansko se lice ipak odlučilo predati. Postati cigansko. Rumeno.
Bljesak klonuo iza oblaka, odbija sjati na bijele grudi
kao što su one odbile sjati na njemu bezbroj puta. I više od toga.
Gotovo plačno, šaljem Ljubavniku dopis, raport,
o najnovijoj zavjeri univerzuma. Vješam veš. Gledam prolaznike.
Katkad mi se, samo od sebe, vjeruj, ničim pozvano,
javi pitanje nevinosti, kreposti, čistine, himeni, kamo odu?
Čuvaju li djevojke to šareno, bijelo možda, ili crno, rublje
koje su skinule pred nekim? Je li ono relikvija? Ključ.
Moja relikvija ružičaste je boje. Nacrtana su usta. Kiss me, piše.
Zvuči tako molećivo, infantilno. To ne može biti sveto. Niti za pamćenje.
Anali uvijek bilježe ono što nas je preobratilo:
KATARZA.
To nije to.
***
Na uzglavlju svoje dječje postelje lijepila sam žvakaće gume.
Da mi se ne petljaju u kose. Kako se krevet selio po sobi,
selile se i one.
Kao kalendar, poznavali su se dani po bojama.
Utorkom, bile su crvene. One velike. One od višanja.
Majka... zgražala se. Naposljetku, skinula sam ih.
Ondje ionako više ne živim.
A ti zidovi, zidovi sa stihovima, fotografijama, crtežima,
pismima, cvijećem, oltarima, jelovnicima, cjenicima,
zapisima, šaranim papirima, ukrasne salvete,
stvari koje ljudi drže skrivene u ladicama,
citat Pamuka ispod crteža žene kojoj je ispala dojka.
I jedan kalendar, jedne davne godine,
fotografija prve ljubavi u travi, u staroj vojarni.
Stara Vječnost i Narcisa isprepletenih njedara,
lica im se ne vide od upetljanih kosa.
U toj sobi nema više djevojke koja je ondje živjela.
Crvenokosa je isparila. I Stara Vječnost. A te uspomene...
Simboli nečijeg drugog života.
Crkva jednoga djetinjstva, jednog paljenja,
ispušenih cigareta na prozoru s pogledom na šoping centar.
Istih onih koje smo Majka i ja godinama ignorirale,
kao da se ne odvija ta postponoćna balada dima. S olovkom u ruci.
Katkada bih telefonirala. Nije se imalo što za reći,
ali taj tobožnji osjećaj pripadanja nalagao je javljanje.
Ostao je zlaćani medvjed s kojime sam godinama spavala;
ona, crvenokosa, ljubičastokosa, smeđokosa,
djevojka sa zelenim pramenom spavala je sa medvjedom.
To je spomenik.
***
Igračke uvijek imaju imena. Baš kao muškarci. I žene.
Ali kada postanemo VELIKI, imena postaju neznatna,
lica se razvodne u akvarelu i zaboravimo se
kao da nikada nigdje ničega nije ni bilo.
Osim medvjeda. Rđavog medvjeda.
Što smo jednom, davno, jednom,
po želji dobili na dar za rođendan.
- 15:55 -