nedjelja, 20.06.2010.
Aristotel.
Kažem: POEZIJA. Ljubavnik veli: POETIKA.
No, nije li nečiji mimesis drugome stvarnost?
Što to je? Što je stvarno? Jesam li tu?
Sanjam život koji živim sanjajući. Živim san koji sanjam živeći.
Disciplina ne zahtijeva samokontrolu;
ona počinje i gotova je ondje gdje sama klekne,
zazove nešto na nepostojećim jezicima,
bljesne joj u očima. Izgubi se kao da je nikada nismo imali.
Kao da karakter koji živimo odjednom postaje
svoj, drugi, ne-mi,
lebdi do točke vidljivosti. Gubi se na horizontu.
Moja majka je Spartanka. Moja majka užitak vidi ondje gdje izostaje.
Ljubavnik... Ne znam još što je. Možda doista jest poetika.
Možda snoviđenje ili proročanstvo. Izmišljotina, zasigurno.
Esse est percipi. Ne mogu ne bojati se da ne bi postojao u suprotnome.
A ja? Solus ipse? Kada ga vidim, stvaran je.
Kada pomislim, stvaran je. Kada sanjam, opet, stvaran je.
I ovaj mimesis, možda tek je puko sanjanje življenja.
Izmišljotina je, zasigurno. Ali ništa manje stvaran.
- 12:55 -