subota, 12.06.2010.
Pandora
Ciceron kaže vruće mu je,
sve je beton i
nigdje mora,
slanog zraka borovine,
smeta mu sparina.
Ne znam vjeruje li u sudbinu,
zna za Fortunu,
ali ne znam prihvaća li taj dogovor,
samo skromno govori o iluziji,
sugerira jer zna da možda nasjednem.
Ne zna da sigurno nasjednem.
Nadam se da ne zna, to jest.
Kao da je šest života još pred nama
u treptaju,
ne znam što čeka,
želim da dođe,
nestrpljiva sam, no to prešutim.
Ciceron kaže da je vruće,
a jest, vruće je i meni,
zato i posrćem i klecaju mi noge i tresu mi se ruke.
Ili je ono na Z
što ne smijem deklarirati
jer će postati istina...
A ne volim, stvarno ne volim čekati,
iako znam da je vrijedno,
ipak postoji mogućnost da sve ispadne glupo,
infantilno,
nadobudno,
kapitalistički,
ali sjedim i čekam.
U redu, katkad i ustanem,
otuširam se,
prošetam,
pijem kavu,
plešem i pjevam;
sjedim i čekam u svojoj glavi.
Ciceronu ne spomenem ružne stvari,
a i pred sobom ih nastojim zataškati.
Samo bih sklopila oči
i on sjedi,
govori nešto komplicirano,
ali onim svojim glasom
ili šuti,
ali onom svojom tišinom.
Malena djevojčica očiju veličine galaksije,
sjedim i spokojno slušam,
gledam i kad zatvorim oči.
Čak je i riječ na N
još uvijek teška.
- 23:46 -