četvrtak, 10.06.2010.
Solipsizam
'Čovjek se, pomalo, miješa s oblikom svoje sudbine; čovjek, to su, na kraju krajeva, njegove životne prilike.' (Jorge Luis Borges; Aleph - Božji zapis)
Sasvim nezasitna, raskalašena, čak i perverzna, ali sve je to dio mene žene. Drugi apsolut moje žene; ne, ne govorim ni o kakvim golišavim spolnim radnjama - to bih ionako stavila pod prvi apsolut. Govorim o šarenim stvarima koje marljivo taložim u manirima krtice po stanu.
Ovdje je moja izvanjska taština sasvim razasuta po sve i jednom komadiću prostora, poput hrskave piroške sa sirom kojom se, dok ju jedeš, sasvim obaspeš - krilo, lice, stol, torba, jednom sam prilikom uspjela pronaći mrvice čak i u cipelama.
Meni, ženstvenoj meni kada je uljepšavanje u pitanju, potrebno je imati naočale u svim duginim bojama, cipele svih boja, oblika i visina, haljine u skladu sa sve i jednim raspoloženjem, naravno, i torbu koja ide uz cipele. Ne staje ta shizofrenija kod navedenoga, već se nastavlja na ukrase za kosu, nakit, sjenila, tuševe za oči, sjajila za usne,...
Pitam se samo što konkretno predstavlja sve to blještavilo jer, sve bi bilo donekle racionalno kada bi se moj katalog muškaraca sveo na zajednički nazivnik 'metroseksualac' (čitaj: latentni homoseksualac, bez ikakve uvrede) pa se tako što postavlja kao default.
Praksa je pokazala da sam podjednako 'voljena' u biološkom smislu bila u bapskoj pidžami i u senzualnoj prozirnoj čipki.
Ne, ipak je moja taština samo moja.
Svejedno, zadovoljna sam sada, nakon polusatnog mahnitanja sjedim i pijem kavu s osmijehom na licu kao da sam postigla nekakvo prestižno akademsko dostignuće, s dvije haljine u vrećicama kojima društvo prave crvene naočale i šarene trake za kosu.
Možda je zapravo dovoljna sama spoznaja da je sretna jedina osoba na koju sam do kraja života osuđena - ja sama.
- 23:55 -