nedjelja, 21.02.2010.
Ja... Do kraja svemira i natrag
Trznem se na misao kako mrdaš nosom
kada te prstom poškakljam
dok ti vjeđe počivaju na velu dubokoga sna.
...a zaborav tako dug.
Prošlo je tisuću eona,
povratila sam ti na parket,
stavila naočale i čekala.
Čekanje je trajalo do trenutka kada sam zaboravila da čekam,
onda sam se pokrenula,
onda se sjetila čekanja,
onda čekala,
onda zaboravila da čekam,
a zatim živjela...
...i ponovno se sjetila.
Hiperprodukcija čežnje
uzrokuje navikavanje
i ona postaje sporedna – uglavnom.
Onda se sjetim,
pomislim,
nešto mi šapne i trgnem se.
I znam da sam željela čitavo vrijeme,
samo sam to zanemarila. Ali jesam.
Ne crvenim se pred sobom
jer ovo ne mijenja ništa.
Sada kada nijedno od nas ne treba ništa,
ne želi ništa,
konačno se ne forsiramo na teret voljenja.
A naše je voljenje bilo upravo to –
planinski lanac na križima
toliko težak za podnijet
da smo vrištali, bježali, borili se,
umirali...
Zanimljivo je koliko života donese jedna
disfunkcionalna Ljubav
kada tisućama vremensko – prostornih jedinica
udaljena od zajedništva
ona zaživi u svojoj punini.
Neka druga će te možda više poštovati od mene,
jer, ruku na srce,
zbrojimo li sve i oduzmemo,
ja to nisam činila.
I netko će mi drugi ljepše govoriti od tebe.
Nikada nas nitko neće voljeti
kako smo se voljeli međusobno –
do dimenzije u kojoj nas toliko boli
da se ne možemo gledati.
Da smo toliki jadnici kada se nemamo,
da smo toliki jadnici kada se imamo.
Vođenje ljubavi nadiđe mržnju,
njome se prožima,
a onda se opet vrati iz nje
kao vrisak izvan atmosfere.
Zato, moj dragi,
mogu reći da si moja jedina Ljubav
od sada do zauvijek,
da ne trepnem razmišljajući lažem li.
Zato, baš zato,
moram biti daleko,
skrivena u svakoj zraci Sunca,
moliti se da si dobro,
da spavaš,
da jedeš,
da živiš.
Da si SRETAN.
Vrhunsko je iskušenje
noću se probuditi nebrojeno puta,
zamisliti nečije usnule kapke na tvojim prsima
i ne vrisnuti,
pokušati se nasmiješiti.
I onda se probuditi kraj nekog lica
koje je možda i predivno,
ali nije tvoje.
Zato dugo već spavam sama.
Lakše mi je.
Jesi,
moj si prijatelj,
sama odgovaram na vlastito pitanje.
Zato ćeš i razumjeti
kada te i ako te ne budem imala snage
primijetiti i pozdraviti.
Zato ćeš to i poštovati.
Samo zato što je ova Ljubav
vrhunac dosegnula u trenutku kada je trebala umrijeti.
Poštujem ju
i konačno prihvaćam
kao nit utkanu u svaku poru
svoga bivanja,
svaku dlaku koja se naježi.
...a zaborav tako dug.
- 21:15 -