petak, 12.02.2010.

Podsjetnici po stanu

Ljubičasti, ružičasti
simboli križeva usuda razasuti po čitavom stanu:
na šanku,
na vratima,
na polici,
na pločicama...
Popraćenost datumima,
uskličnicima
i upozorenjima o nagradnom fondu
na finalu utrke.

Hrvanje protiv sebe je počelo.

Belkanto gladi i netrpeljivosti
rasipa se plačnim arijama
uvučenima u odvod koji počinje izbacivati
tekućinu i vlažiti mi stopala.

Želim osjetiti mir
poput onoga u kojemu sam se nekada gušila
u snu,
poput onoga koji mi toliko nedostaje da
ne mogu zaspati.

Kolateralna sam žrtva
rata protiv same sebe.

Ne želim vikati, želim urlati do granice ultrazvuka
kako bi me se čulo.
Kako bi me čuo.

Smirio bi me zvuk karamele,
zasigurno bi me smirio.

Kulminacija hendikepa svijesti:
znam da nije tako,
ali svejedno sam voljna pomisliti kako mi je danas
gore nego ikada ikome.

Vlastitom sam voljom
usamljena u samoći.
Vlastitom bih voljom
premjerila koncentraciju,
fokusirala se na muzu.

Ali muze nema,
muza se obećala
jednom lažnom pijanom imenu.
A sjećam se, kraj imena je ležao
jednom kad sam mu trčala.

Ne trebam ništa
osim zagrljaja
kaputa tamne boje
da se ne vide mrlje od maskare
kad završim s plakanjem.

Ni plakati se ne može pred svakim.
Barem više ne. Ne kada si 'veliki'.

Opet sam danas ovisna o jutarnjim trzajima,
zapečenim palačinkama sa sirom,
ljepljivim sličicama prosutih organa na šofer-šajbi.
Treba mi moja žuta lebdeća patkica
i osmijeh.

K vragu,
zašto sam tako tužna,
zašto sam toliko žensko danas?

Kolateralna sam žrtva
rata protiv same sebe.













Pronašla sam jedan stari zapis iz 2007. godine, uklapa se u ovo raspoloženje:


Umrem li ostavite balkon otvoren

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

(Federico Garcia Lorca)







Mračno je.
Leži umotan u plavu naboranu posteljinu umornih kapaka gledajući godove drvenog parketa. Godine prolaze nezaustavljajući se ni trenutka kako bi ogledale novonastale bore njegovog čela.
Pogled mu leti do poluotvorenih balkonskih vrata. Nazire se tračak svjetla koji dopire sa dalekih Venerinih krakova. Ne sjeća se kada je posljednji puta gledao zvijezde.
Ustaje se i rukom pokušava napipati cigarete. Pronašao ih je; vadi jednu, pali ju i odlazi na balkon prateći sjenu vrata do izlaza.
Stoji naslonjen na drvenu ogradu, ukrštenih ruku promatrajući nebo koje se prostire od početka do kraja beskonačnosti. B612 - planet dječaka zlatne kose; pokušava ga pronaći. Razmišlja o njoj.

Ona je voljela Malog princa. Nekad mu je znala pričati o njegovoj ruži. "Odrasli su vrlo čudni.", nekoliko puta je ponovila. Kupila mu je nekada davno tu istu knjigu; knjigu kojoj se klanjala kao nekakvim svetim spisima na jeziku starih keltskih druida.
Nedostaje mu.

Nema je više. Pronašao ju je prije nekoliko godina u okrvavljenoj vodi. Ležala je u kadi sa licem ispod površine vode, sklopljenih očiju. Iz njezinih je vena kapalo posljednjih nekoliko mililitara crvene tekućine koja je bojala njezin osmijeh kada se smijala.
Bila je toliko lijepa kada ju je hladnu izvukao na suho. Hladna poput kiše u jesen, nepomična, a svejedno lijepa poput kakve relikvije.
Kao da još osjeti njezin hladni obraz pod svojim poljupcem. Njezina mokra kosa u njegovom je dlanu. Pokušavao ju je dozvati, ali bilo je prekasno. Još je satima sjedio milujući ju; ljubeći ju nepomičnu.

Gleda u jednu zvijezdu koja titra mnogo jače od ostalih i nagonski se smješka kao da nešto prepoznaje; nečiji drhtavi dodir kroz san.
Pali novu cigaretu i gleda nepreglednu livadu ispred sebe, prepunu visokih trava. Odlučio je šutjeti.

Često nije znao šutjeti, a trebao je. Za nju je trebao šutjeti. Ne reći kako ne vrijedi, kako je odvratna... Možda bi osjećao malo manju krivnju da je prešutio svaku svoju ljutnju. A bilo ih je previše. U početku je zasluživala svaku ozljedu pogledom i povišene baritone. S vremenom se naučio kažnjavati ju za njeno, ali i za svoje.
Možda je mogao ne kriviti ju za svoje nevjere.

Teško diše. Grkljan kao da mu ne želi dopustiti da diše nesvjesno. A kako se čini, ako ne popije vode, neće mu dopustiti da diše uopće.
Odlazi unutra, zatvara balkonska vrata. Tiho izlazi iz sobe, silazi drvenim stubištem i odlazi po čašu. Toči si mlaku vodu, prinosi ju ustima. Sjetio se zašto je to učinio.
Sjetio se kako je prije ulazio kod nje; prva stvar koju bi učinio nakon što bi izuo cipele bio je odlazak u njezinu malu kuhinju. Bilo je skučeno, neuredno i nikada nije bilo kruha. Natočio bi vode iz slavine u čašu iz koje je samo on pio. Voda je uvijek bila topla, bljutava. Mrzio je to, a sada mu je pasalo.

Kako bi volio sada, kao nekada prije, ušuljati se kod nje u krevet u rano jutro. Otključala bi mu vrata i vratila se spavati. Volio je ležati i gledati ju kako čupava pokušava natjerati svoje oči da ostanu otvorene.
Koliko ju je samo puta obljubio.

Dolazi do samog vrha stepenica i zastaje. Sjeda na posljednju stepenicu i promatra ogroman goblen Da Vincijeve Posljednje večere koji je izradila njegova baka.
Samo ga je jednom prije zapravo pogledao.

Ona, ushićena prvim posjetom njegovoj kući, poput leptirice je strujila svojim znatiželjnim stopalima. Bosa, u donjem rublju, držeći ga za ruku, uspela se na vrh istih stepenica. Prvo što je vidjela bio je goblen. Pokazala mu je Judu na slici.
Malo ljudi zna tko je on i zašto sjedi na način na koji sjedi. Ona je znala. Njegova curica je bila pametna za takve glupe stvari.

Juda se nagnuo bježeći od svoje izdaje, razmišlja i pije bljutavu vodu. Stepenište je hladno. Čudno, drvo izgleda kao da bi ga svaki trenutak progutalo svojom toplinom. Ali hladno je.
Sjedi još neko vrijeme i gleda svoja stopala. Dobre noge, čvrste, odane. Toliko je toga proživio lutajući na njima. Tek nekoliko puta su ga izdale i natjerale da miluje ceste svojom kosom.
Ustaje i odlazi natrag u sobu. Mračno je.
Sjeda na rub kreveta i odlaže praznu čašu na pod.

Ponekad se bojala mraka. U mraku je vidjela stvari kojih nije bilo. Znao je da je i njega ponekad vidjela. Ponekad nije moralo biti mračno.

Leži gledajući u strop.
Nakon cijelog života uspomena, razmišlja o njoj, o onoj najbolnijoj, ne znajući zašto.

Njezin svemir bio je nevjerojatno ispunjen vizualnim i auditivnim elementima. Kada ju je slušao, nije vjerovao. Kada je šutjela, pokušavao je pogoditi njenu misao. Katkad je bio blizu.
Možda je trebao vjerovati.

Sklopio je oči.
Kao i uvijek, vidi ju živu. Ponekad se smije, ponekad je zamišljena. Njezina rupica na desnom obrazu puna je njezine energije.
Pokušava ju dodirnuti. Želi ju zagrliti, razmaknuti joj kosu s lica i poljubiti je u čelo.

Budi se. Mračno je.

- 14:04 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Veljača 2012 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (10)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (27)
Svibanj 2010 (22)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (22)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (11)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

By: Vedrana Jukičić


'Čovek ne stari istovremeno uz časovnike, nego ponekad za tri dana više no za godinu.'

(Milorad Pavić - Predeo slikan čajem)


Blog je zaštićen copyrightom©
i nijedan njegov dio ne smije
se kopirati bez dozvole autorice
Vedrane Jukičić.

Kontakt

jukicicvedrana@gmail.com