subota, 06.02.2010.
Tračerska jazz odiseja
Miriše šećer, vanilija,
rekoše mi da je fino,
ali ne volim slatke palačinke.
Na ulazu se otvaraju vrata,
a sabor za četvrtastim stolom je već počeo.
Dolazi još svetica, još malo kurvi,
još nekoliko majki bez potomstva
i potomstva čarobnica,
uravnoteženih rasada.
Još jednom zadimimo prostoriju
i plesat ćemo na kiši
dok budemo hodale.
Lyra Sangre i ja
srasle smo u simbiotsku tvorevinu,
a one su naša kolonija.
Smijeh olupinama koje još uvijek
bauljaju u nepristojno doba
kada starci kolektivno čekaju na vijesti,
oblače termo čarape i odlaze na počinke.
Molim?! Pa to hoda?!
Smijeh ispod natapiranih šišaka dok se sakrivamo
u uglu.
Kao kroz maglu u ušima,
zgrušani zvuk džungle u rukama;
bilo bi lijepo
pojačati misli.
Ali i slušati kapi kako ranjavaju tlo
jednako je lijepo,
ispunjava.
Vrlo smo važne osobe,
(Lyra i ja smo dobile potvrdu crno na bijelo)
ulazimo s osmijesima,
plešući u glavama,
ne znajući što želimo, u dilemama
toploga hladnoga.
Hajde, makar se jedna oslonila o nešto tvrdo.
Jedna je opravdala naše obraze,
iako je boljelo.
Barem smo se smijale.
I Stravinski je došao podići frak
pri sjedanju na stolicu.
Užitak je trzati se i bacati se po tipkama klavira
u odglumljenoj ekstazi, smijati se.
Zaključak podvučen;
muškarac koji je muškarac,
žena koja želi biti žena,
ravnopravnosti bivanja,
potrebe,
želje,
mladost.
- 03:26 -