utorak, 02.02.2010.
Teško vrijeme za matore
Moja mladost polako nadoknađuje razliku,
premošćuje jaz tumača i tumačenoga –
osvješćujem tebe svakim korakom koji slijedi sve više.
Sjetim te se, rjeđe doduše,
ali zakoračiš mojom vizijom
i u zraku te pomilujem po obrazu,
dodirnem ti obrve,
pomilujem ti kožu iza ušiju, u zraku.
Bore koje sam voljela postaju sve očiglednije
i voljela bih sustići starost kako bih ju zaustavila
u trenutku u kojemu sam te ostavila.
Možda bih obrisala trenutak kada si me molio da te ubijem.
Možda i ne bih.
Možda mi treba da znam da smo stvarno prošli sve što jesmo.
Raduje me spoznaja da me poželiš
s vremena na vrijeme,
dovoljno često da ti se moje bivanje
čini kristalnim,
a dovoljno rijetko da ne žališ.
Svira ona indijska pjesma koju si prezirao
i smijem se sada
jer mi je smiješna naša dvojnost:
u jednome trenutku kao da nismo disali jedno bez drugoga,
a već u sljedećem nismo mogli disati gledajući se.
Ostario si, prijatelju,
vidjela sam to
dok si mi darivao najljepše svoje godine.
Godine koje mene tek čekaju.
Hvala ti.
Moje su strasti oživjele u svoj svojoj istinitosti
i ne sramim se reći što želim u trenutku kada to želim,
a i duhovi su nestali.
Ne bih se složila s onim
od srca daleko kad oči ne vide;
rekla bih možda:
„Od srca malo dalje, iako dovoljno blizu.“
Ostario si Ozirisu, Cezare,
ali ne stoji ti loše, barabo, ljiljane.
- 09:29 -