petak, 11.09.2009.
Pustinjska vila
19. kolovoz 2009.
Oproštaj pred dobrodošlicu
Zagazili smo u jutro,
otvaraš mi vrata osmijehom.
Liježem neposredno u tvoju prisutnost
naglavačke,
pokušavajući otpiti gutljaj
kave koja nije kava
i
povući dim cigarete.
U redu je, smiješ me poljubiti,
nije li to ono što sudbine rade jedna sa drugom?
Ako se vratiš
onda ću možda govoriti istinu kad te budem milovala iznad obrva
i
prepričavala što sam radila,
kako sam te čekala…
Izgledaš kao da nikada nećeš otići:
pogled koji pečati prisutnost zaručenosti bez prstenja
i nakita
i riječi
i obećanja,…
Ne moraš reći da me voliš.
Danas,
znam,
volio si me danas.
Više nisam mogla ni poželjeti.
I ja…
Ja sam te danas voljela.
Ja…
Ja inače ne volim.
Rekla sam da nisam tužna –
slagala sam ti u oči.
Znao si da lažem,
ali si prešutio i pustio me da se ogrnem ponosom.
Ne smijem naglas reći da ćeš nedostajati
poput esencije jasmina
u noći
nakon povratka iz maloazijskog zagrljaja.
Pravimo se zajedno da je ovo bilo samo jednom,
da smo sutra već zaboravili,
da nikada nismo ni htjeli pamtiti.
I dočekajmo se na kraju vremena koje se svakim danom smjenjuje
onako kako smo rekli:
skromno, ponosno, bez obećanja.
Znaš to kao i ja.
7. rujan 2009.
Nestali
Tek se pohvalila –
nađoh te.
Iščeznuo poput aviona koji polijeće
i u zraku postaje sve manji
i manji
i manji…
…dok sasvim ne nestane
u plavetnom beskraju,
zagrljen oblacima.
Pokidali smo kauč.
Poljubili smo se ispod ventilatora.
Poljubio si me
svakako,
svugdje,
stalno.
I obećao me odvesti.
Čekam te
do trenutka
kada će za nas reći
da nas više nema,
da smo otišli,
da nas nikada neće pronaći…
Ti si moj.
Moj.
Samo moj.
Sada te i više nikada volim.
Sada me i više nikada voliš.
A sutra…
Sutra možda nikada ne sviće.
- 00:53 -
Boja mraka
9. rujan, 2009.
Sklupčana
Zamisli presijavanje prašine
preko crvenih niti tkanine
gdje grle
prozirnu,
preziranu,
poniženu.
Još jednom rukom pokažeš u smjeru tramvajske šine
na ono što je trebalo biti posljednji pozdrav.
Razigranost neurona,
još jedna saga bez zaključka,
bez točke,
kraja.
Tko se uopće može sjetiti
kakav je početak bio?
Zasigurno neslavan
poput ostalih poglavlja priče;
morfologija ove bajke
rasplinula se
i isparila.
Prozirna, rekoh,
prozirna, krhka i lomljiva
poput starog skupocjenog kristala
koje majke s proljećem vade iz vitrina
ne bi li pobrale prašinu
posebnim,
svilenim rupcima.
Trofejni porculanski obrazi,
ponekad zarumenjeli
kada joj prilaziš…
Zalutala u tmini
čeka te da joj poljubiš rame u snu
u strahu da ju ne izgubiš s jutrom.
11. rujan 2009.
Kocka leda
Avangardni idol
ljepote,
ekstravagancije,
ljupkosti.
Odlučila sam biti ona
na sekundu.
Umotana aluminijskom instalacijom,
našminkana ratničkim bojama,
neka,
zašto ne bih presijavala spektar
preko lica?
Masnica?
I think not.
A što i da je?
Ovaj puta možda je i posljednji
kako se prisjećam
svog alteriranog fenotipskog odraza
nakon njegove invazije.
Delirični delirij;
ekstatična ekstaza.
Do koje točke smijemo
zapravo dopustiti
egu
da raširi krila?
Postoji li granica definirana
crvenim flomasterom
i kričavim bojama
na kojoj točno znaš kada si postao nasilan?
Carinska ispostava:
ljubavi u vrijednosti 500 eura
i maksimalno jedna šteka hematoma
po osobi.
Što kada pretjeraš?
Zapljena tebe,
tvojih dobara – nepostojeće savjesti
i njegove poruge?
Koliko se još moram smijati na silu
da shvati
da je put kroz bescarinsku zonu gotov?
Krah tvrde vode –
što se to runi, zub ili led ili oboje?
Ne volim ga,
nikada ni nisam.
I slagala sam.
Dvije rečenice ispred ove.
- 00:48 -