srijeda, 10.06.2009.
Želja
Spuštenih vjeđa,
spokojan,
svakakav unutar vlastite nesvjesne misli.
Nos ti se koprca
kada ti dodirnem gornju usnu.
Danas te trebam -
no,
ništa više ni manje nego inače,
što je samo po sebi veliko.
Potreba.
Želim da skupa osjetimo aromu
svake cigarete,
gutljaja kave,
gutljaja vode.
Skupa odemo pred zrcalo
i skupa...
Naša obljetnica protekla je
neprimjetno.
Ne znam jesi li to osjetio.
Ne znam ni jesi li se sjetio
pada u lokvu,
poljupca nade uz nadu,
utvrde i njezine slike,
slatkog života i kauča na galeriji unutar njega.
Mislim da me se ne sjetiš više.
Kako nam ono bijahu imena kada smo se igrali stranaca
koji se prvi puta susreću
u
nedjeljnom svitanju
s dovoljno novaca za jednu šalicu kave?
Koje ono bijaše opravdanje
za otiske stopala na staklenoj površini
konferencijskog stola
ili
ostavljene tragove ispod jastuka ležaja
na kojem smo se upoznali
nakon što sam se vratila?
Pitam se je li ovaj zapis stvarno sjećanje isprepletenih sudbina
ili tek buncanje
koje dođe kao posljedica neispavanosti?
- 23:29 -