Blog je nastao 13.04.2014.
Na njemu objavljujem svoje ljubavne i erotske stihove, prozu rjeđe, a ponekad izbacim fotopost.
Ovdje su i tragovi stihova poznatih pjesnika, kao i onih nepoznatih.
Svi oni su u susretu sa životom, njegovu esenciju stihom uobličili...i poteče izvor ljepote koji za prisvajanje nije.
Dijeleći bistrinu ljepote tog izvora imena Poezija - bistroća ljepote življenja se umnožava!
Zato pišem...
zahira.1604@yahoo.com
KUTAK U CRVENOM MOLITVA LJUBAVI
Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim.
Kad te nestane
odjednom potamnim.
Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine.
Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni.
Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša.
J. Pupačić
S ovog bloga objavljeno je u knjizi grupe autora "I ja imam post" na stranicama 330-340
I gledam more
gdje se k meni penje
i slušam more
dobro jutro veli
i ono sluša mene
i ja mu šapćem
o dobro jutro more
kažem tiho
pa opet tiše
ponovim mu pozdrav
a more sluša
pa se smije
pa šuti
pa se smije
pa se penje
i gledam more
i gledam more zlato
i gledam more
gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem
more zlato
i dobro jutro more
more kaže
i zagrli me more
oko vrata
i more i ja
i ja s morem zlatom
sjedimo skupa
na žalu vrh brijega
i smijemo se
i smijemo se moru
Nemam više strpljenja za neke stvari, ne zato što sam postala arogantna, jednostavno zato što sam došla do jedne točke u svom životu kada više ne želim gubiti vrijeme na ono što me rastužuje ili ranjava.
Nemam više strpljenja za cinizam, pretjerane kritike i zahtjeve bilo koje vrste. Ne posvećujem više niti jednu minutu onome tko laže ili želi manipulirati.
Odlučila sam da ne volim one koji me ne vole i da se ne osmjehujem onima koji se meni ne osmjehuju.
U prijateljstvu me smeta nedostatak lojalnosti i izdaja, i nemam više strpljenja za to.
I naročito...nemam više strpljenja s onima koji ne zaslužuju moje strpljenje!
Zazvat ću kišu
da spere gorčinu
tvojih riječi
s moje kože.
I vjetar s juga
da otpuhne bore
sjetne tuge
oko tvojih očiju.
Jer pun je ležaj moj
trnja tvojeg...
A tada ću
osvjetliti sobom
onaj dio tebe
što tobom te čini.
Jači od mene nisu
svi porazi tvoji
što od tebe samog
i od mene te skriše.
I oprosti ti opet
i ovaj tmuran dan...
I kad puni su kamenja
moji džepovi sreće
ja iz njih ti dajem
svu lakoću svoju.
Ne dušo, nije mi ništa!
Tek žena sam
lomljiva k'o prut,
cvijet
što u hladnoći opstaje,
ali ne cvjeta...
Ne znam koračam li
ili lebdim,
govorim li istinu
ili možda lažem.
Postojim li
ako sam nebitna
u izmjenama dana i noći?
Otpuhnuta vjetrom poput lista,
dignuta sam u visinu,
visoko do mjeseca.
Gledam mu u lice.
Vrijeme je stalo...
Ne znam nikog
tko visinom korača.
Ne znam koračam li i ja.
Postojim li
ili ću tek postojati?
Ne znam
govorim li istinu
ili možda lažem.
Odlaziš u mrak daljine.
Stapate se, jedno ste!
Drugo lice istog.
Mefisto.
~~~
U gustoj, bijeloj svjetlosti sam.
Čuvana!
Uz uzglavlje mi zvuci harfe.
Sandalfon.
Ti ćeš se vratiti,
donijeti istu toplinu u dodiru
otrgnuti me od sumnja
kao toliko puta do sada.
Ljubit ćeš suze u mojim očima,
učiniti krhkom,
štititi od zavidnih bez snova
koji naše snove kradu.
Jer oni neznaju
da ljubav čežnjom progovara,
da val mene stijenu razbija
al' pjenom nas veže,
da plima i oseka su
igre iste lune,
a srce žene da je
i školjka
i žalo i sprud...
Ti ćeš doći po sebe kojeg čuvam,
jer meni te to more obećalo.
Kako li samo
nečujno i lako
u nemir mog sna uđeš!
Sav lažni sjaj
ovog svijeta
sjenom se postidi
pred suncem tvojim.
U prostranstvu tvoje duše
moj mali mir počiva.
Tvoje riječi su šture,
a trube su Jerihona!
IGRA PERLI
Pratimo se pogledima
u kao slučajnom susretu
kroz zavjesu dima
ispušenih cigareta
polupijanih gostiju
i neuglednog barmena.
Sitni su noćni sati...
Znam tok tvojih misli,
da golicam ti maštu,
znam sve puteve
nestanka s lica zemlje.
Gledamo u oči
nelagodi mogućnosti.
Otkucavaju minute...
Hrvaš se s njima.
Stavljam te na kraće,
povlačim na bliže,
otirem nervozu
ove zaparne noći
usnama, po tvom torzu.
I tražim te na niže...
Dozvoljavam ti da misliš
da kreator si trenutka
u kojem zaboravit ćeš
sve do sad viđeno,
da paradoks smo slučaja
poreći ćeš pred zoru.
I svoje godine i svoje ime...
Prešućujem mudro
da vrijeme je igri.
U dosluhu s trenutkom
čujem mu šapat:
"Kad ga ne bi bilo
trebala bi ga izmisliti!"
Oteli smo noć od nepozvanih...
@zahira
PRVI GUTLJAJ JUTRA
Osjećaš li, najdraža moja,
kako se ova blažena noć
polako približava kraju,
a mi bez straha vodimo ljubav,
jer naši vrući dodiri
ne odlaze u zaborav.
Naša postelja, mila,
i dalje nijemo gori,
i poljupci što u nama sjaje,
ne žele nikamo otići.
Zato slobodno kucaj srcem,
i ne traži u osmjehu
škrte tragove sjetnih svitanja.
Nema više slijepe magle
i ne guši tvoj san.
Nikakva opora i hladna tuga
u tvoje zagrljaje neće ući.
Znam, teško je pronaći
tišinu u šuštanju lišća,
ali vjeruj svome tijelu,
duboko udahni zoru
i sa moga željenog tijela
ispij prve gutljaje jutra,
usne će ti napuniti suncem.
Raširi me pod sobom,
pod topla bedra smjesti,
u vlažne uzdahe primi.
Sa plavetnih visina
svojom mirnom dušom uzmi
i s njom me zauvijek veži.
Ne boj se, jedina moja,
samo se prepusti meni,
jer na tvojim obrazima
i poslije mjesečine postojim.
Zal Kopp
ZAVOLJELA SAM
Izlomili smo pokretima tijela
mnoge noći bez sna
na onoj postelji što
neponovljivu priču čuva.
Zavoljela sam sjene na zidu,
miris kojim se opijam
kad uzbuđena sam
i tvoje dlanove na svojoj koži.
Često sam dolazila i odlazila zadovoljena,
privržena tvojim potrebama.
Na tvojim preponama
vječnost sam upoznala
i želju nepresušnu kojom sam
duboko ispunjena.
Zavoljela sam tvoj jezik
i maštovitost putanje
kojom istražuješ osjetila.
Podala sam se iscrpljenim jutrima
koračajući kroz dan
s mirisom tvojim u nozdrvama.
Udišem strast kad sam ti blizu,
dodirujem nježno pažnju kojom me daruješ
i povlačiš pod sebe - osjećam tvoje sve.
Zavoljela sam tvoje riječi i ugrize,
slatku bol koja struji i bridi
u mojim osjetljivim grudima
i njenim završecima.
U grudima čuvam te.
Jesam li ti ikad priznala
koliko sam u tebi izgubljena?
Zavedena i ushićena tvojim postojanjem
beskrajno ti zahvalna.
Zavoljela sam tvoju muškost,
glorificirajući pojam čvrstoće,
napete želje kojom prodireš
u srž ženstva mog.
Drobili smo čežnju
spojivši udaljene svjetove
i žudnju u prah smo pretvorili
prvim poljupcem nježnosti.
Miješali smo vlažnost uzavrele kože
stisnuti u strastvenom klinču
nesputanošću obdareni.
Kretnjama svojeg tijela
gipkošću nadjevena - probala sam te svakako.
Voljela sam svaki trenutak uz tebe.
Vrisak zadovoljstva
i uzdahe što vrhuncu streme.
Volim te i danas prelaskom bosih stopala
preko praga mog istinskog nemira.
Nazivam te svojim uzbuđenjem
i ljubavlju stvarnom.
Prokleto živom i postojanom.
U sebi čuvam te.
Gordana Majdak
LINIJA
Požudna ja misao
gusto utkana
u zraku prostora
kojeg dijelimo;
blud se lijepi
za našu vlažnu kožu.
Procvale mi grudi
bestidno pozivaju
nemir tvojih dlanova;
tvoj se jezik
mokro
poigrava njima.
Potčinjenoj Erosu
što iz tebe kipti,
snazi vulkana
kojom eruptiraš u meni,
zapešća mi
prikovana držiš.
Ruke tvoje
na mojim bokovima
ritam predaje nameću;
sustižem te zračnom linijom
udaljenosti
od tebe do mene.