Poput reprize
nekog davnog filma
na praznom platnu
igraju se
svjetlost i sjena.
Spuštam glavu
gledam u pod
zujanje projektora
nadglašava misli
mene same sa svima.
Tek jedan korak
od otvorenih vrata
šutnjom oplaštena
oslonjena o zid
stojim sjenom i hvatam zrak.
Brišem znoj s čela
uzimam se pod ruku
da ne teturam hodajući
pravocrtnom stazom
nekog lucidnog sna.
Ne zabilježena
ni mišlju, ni riječju
ni djelom, ni propustom
uokvirena sam na zidu
k'o sveta ikona.
Poljubi me...
Probudi me...
Susretni me...
Ruku mi daj!
Post je objavljen 29.11.2014. u 23:28 sati.