FACT #10 - Psihijatrijska bolnica Vrapče

Bolnica Vrapče je najveća i najstarija psihijatrijska ustanova sa 130 godišnjom povijesti i tradicijom, i jedina je namjenski građena za psihijatrijske bolesnike.

Bolnica nije nastala slučajno, nego je ona plod potreba (duševni bolesnici su „lutali šumama i drumovima, od nemila i nedraga“…) i okolnosti koje su vladale u Hrvatskoj i Slavoniji, odnosno u Hrvatskoj, tijekom druge polovice 19. i tijekom cijelog 20. stoljeća.
Vrijeme izgradnje i razvoja bolnice „Vrapče“ poklapa se s više značajnih zahvata koji su imali važnu ulogu u razvoju hrvatske psihijatrije.

Nakon dvogodišnje gradnje otvorena je 15. studenog 1879. godine. Bila je planirana za oko 300 bolesnika, no njihov broj je brzo rastao pa je broj kreveta povećan na više od 1000. U jednom razdoblju u Bolnici je bilo i 1500 bolesnika. Prvi bolesnici useljeni su u Zavod 15. studenog 1879. godine. Zavod je smješten na gradilištu od oko 60.000 metara kvadratnih udaljenom tada šest kilometara od Zagreba zapadno na putu prema Podsusedu.

Projekt je sačinio i gradnju vodio arhitekt Kuno Waidmann. O otvaranju Zavoda nema nekih zabilješki. Jedino su dnevne novine (Narodne novine, Obzor i Agramer Zeitung) pisale da su iz «ludničkog razdjela Opće bolnice braće milosrdne u Zagrebu» prevezeni «omnibusima i fijakerima» umobolnici u «stenjevačku ludnicu».

U ulaznoj veži zavoda postavljena je ploča s natpisom: «Za banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti po zaključku hrvatskog sabora podignut godine 1978 i 79» (prvotno je natpis na ploči glasio: «Za kraljevanja Franje Josipa Prvog i banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti uz dozvolu Hrvatskog sabora podignut godine 1878/9.»).



Prema projektu, uz glavnu zgradu, izgrađeno je još osam paviljona (dva paviljona za «nečiste» bolesnike, odnosno bolesnice, dva paviljona za «bjesneće» bolesnike, odnosno bolesnice, zgrada za kuhinju, praonicu i strojarnicu, zgrada za epidemične bolesti, gospodarstvena zgrada i kapelica).

Bolnica je bila planirana za smještaj oko 250 bolesnika, no već nakon nekoliko godina morala ih je zbrinuti dvostruko više. Kasnije, u njezinoj povijesti, broj dnevno opskrbljenih pacijenata znao je dosezati do dvije tisuće. Povećanje broja opskrbljenih/smještenih bolesnika nije pratila odgovarajuća dogradnja. Zato su se do prije četrdesetak godina - do 1958. godine - u Bolnici koristile i "slamarice" na kojima su tijekom noći bolesnici spavali, a koje su se preko dana pospremale kako bi dnevni boravci i hodnici bili slobodni.



U svojoj stotridesetgodišnjoj tradiciji Klinika Vrapče imala je vrlo veliko značenje za hrvatsku psihijatriju i hrvatsko zdravstvo. Na čelu Bolnice kroz njezinih 120 godina izmijenilo se 17 ravnatelja. S vremenom je Klinika za psihijatriju Vrapče izrasla u jednu od najvećih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj.

Oznake: Zagreb, vrapče, bolnica vrapče, psihijatrija

FACT #9 - Zagrebačka uspinjača

Zagrebačka uspinjača, željeznica na uže od žice, parni uzvoz, Drahtseilnahn, stara dama ili zapinjača najstarije je javno prijevozno sredstvo u Zagrebu, godinu dana starije od konjskog tramvaja. Sagradio ju je osječki poduzetnik D. W. Klein. Kao dan službenog početka radova na gradnji parne uspinjače bilježi se 6. svibnja 1889.

Drugi povijesni datum u priči oko zagrebačke uspinjače bio je 12. prosinca 1888., kad su gradski oci i poduzimač Klein potpisali ugovor o gradnji, kojim je utvrđena i lokacija prometnice. Jednom od najvažnijih točaka ugovora, članom 17, Klein se obvezao »da će željeznicu na žici nakon uporabe od četrdeset godina prepustiti sa cijelim inventarom gradskoj općini.«
Uspinjača je u promet puštena 8. listopada 1890. omogućivši brzu vezu između sve većega, narastajućega Donjega grada i staroga, gornjeg dijela Zagreba, koji je u to doba bio središte političkoga, administrativnoga i duhovnog života.

Kabine uspinjače imale su odjeljke prvog i drugog razreda, a cijena vožnje u jednom smjeru u prvome razredu bila je tri, a u drugom dva novčića. Poduzetnik Klein zadržao je vlasništvo uspinjače samo dvije godine. Više nije mogao, jer uspinjača se često kvarila zbog čega je dobila naziv zapinjača. Kad je u travnju 1892. uspinjača još jednom zastala, ovaj put na nekoliko dana, jer zapaženo je više krupnih kvarova na postrojenju i nedostataka na građevinskom dijelu objekta, postalo je jasno da uspinjaču treba temeljito obnoviti. Gradske su vlasti ultimativno zatražile njezinu rekonstrukciju. Budući da Klein nije imao novca, preuređenja se o svome trošku prihvatila firma Ganz et co., preuzevši Kleinovo poduzeće pod dug. Upravu i vodstvo novog poduzeća preuzela je Hrvatska sveopća kreditna banka iz Zagreba.



Generalna obnova uspinjače potrajala je punih devet mjeseci, jer skinut je cijeli pogonski stroj, demontirane su tračnice, uzdužni i poprečni pragovi. Dimeći iz dimnjaka, šištajući i tutnjeći prilikom svakog polaska, uz poneko zapinjanje i česte gubitke koje je donosila vlasnicima, uspinjača je nekako dogurala do dana kad je po ugovoru prešla u vlasništvo grada Zagreba. Na posljednjoj godišnjoj skupštini Dioničkog društva parne uspinjače dioničarima je uručena obavijest: »Čast nam je izvijestiti Vas da smo temeljem ugovora od 12. prosinca 1888. godine, sklopljenog s općinom grada Zagreba, predali dana 12. prosinca 1928. godine željeznicu sa svim napravama i inventarom, dakle cjelokupnom društvenom imovinom, bez ikakve odštete, gradskoj općini. Dioničarska glavnica u cijelosti je izgubljena, te uslijed toga dioničari na račun svojih dionica ne dobivaju ništa.«

Time je društvo likvidirano. ZET preuzima 1929. g. Prva, ujedno i najznačajnija odluka o budućnosti uspinjače uslijedila je 14. ožujka 1929. godine. Toga je dana uspinjača, koja i nadalje ostaje u vlasništvu grada, predana na administrativno upravljanje Gradskoj štedionici, a sve prometne, tehničke i financijske poslove preuzeo je Zagrebački električni tramvaj (koji je isto tako bio »pod kapom« Gradske štedionice). Ubrzo je počelo pomlađivanje četrdeset godina starog prometala. ZET-ovi su radnici najprije zamijenili tračnice. Umjesto na drvene pragove, pričvrstili su ih na nove željezne nosače, ubetonirane u postojeće zidano podnožje. Stari su vagoni zamijenjeni novima, sa širim prozorima na pročelju i bez odjeljaka prvoga i drugog razreda. Uklanjanjem unutarnjih pregrada kabine su dobile jedinstven prostor, s više zraka i svjetla, u kojemu su putnici bili komotniji, a ujedno su, u slučaju duljeg zastoja, mogli lakše izaći iz vagona na pomoćne stube. Nakon velikog kvara i dotrajalosti parnog postrojenja, uspinjača je u ožujku 1934. g. postala električnom. Više nije bilo čestih kvarova i zastoja, utišala se, a i vožnja je postala ugodnijom.



Ostvarujući šezdesetih godina prošlog stoljeća prosječno 55.000 vožnji na godinu, uspinjača je još jednom zaslužila dulji odmor i temeljitu obnovu. Obustavila je rad 21. prosinca 1969., a ZET je istoga dana, uz istu cijenu, uspostavio promet prema Gornjem gradu malim autobusom. Zbog neriješenog pitanja financiranja obnove uspinjača je mirovala mnogo dulje nego što se očekivalo. Naime, s obzirom na dotrajalost postrojenja i derutnost zgrada obiju postaja, odlučeno je da se ništa od toga više ne popravlja, zakrpava, djelomično zamjenjuje novim – nego da se sagradi nova uspinjača! A za to je trebalo novca, koje ZET sam nije imao, a ni Grad ni banka nisu u tom trenutku bili spremni ulagati u obnovu uspinjače.
Tek kad su riješeni financijski problemi mogli su u listopadu 1973. početi građevinski radovi na obnovi uspinjače. Stare stanične zgrade, gornja i donja, srušene su do temelja i nanovo sagrađene – oblikom i izgledom jednake starima, čime je očuvana izvorna arhitektura toga zakonski zaštićenog spomenika tehničke kulture. Jedino je na gornjoj postaji, umjesto dotadašnja dva vozna otvora, sagrađen samo jedan, širi, čime je strojar koji upravlja vožnjom dobio bolji vidik na prugu, a stubište za nuždu (između obaju kolosijeka) dovedeno je izravno u postaju.

Od stare je uspinjače ostao samo zidani vijadukt. Građen iz opeke još potkraj 19. stoljeća, pokazao se dovoljno jakim i izdržljivim da podnese daljnji promet. No zato je obnovljen armiranobetonski donji postroj pruge, instalirana je posve nova (automatizirana) pogonska, sigurnosna i zaštitna oprema, a kao vrhunac sagrađene su nove, estetski dotjerane kabine.
Nakon vožnje s pokusnim opterećenjem (kojom je prilikom u kabine utovareno oko tri tone pijeska u vrećama), uspinjača je – poslije četiri i pol godine mirovanja, najduljeg u svojoj povijesti – obnovljena i uljepšana, svečano puštena u promet 26. srpnja 1974. Putnici su odmah zapazili: vožnja je ugodnija, bez nekadašnjih vibracija i naglih promjena brzine. Sljedećih nekoliko desetljeća, odnosno do 2004. godine kada je na uspinjaču ugrađena hidraulična podizna platforma da se olakša pristup osobama s invaliditetom, nije bilo većih ulaganja u uspinjaču.



Nekoliko podataka iz njezine osobne iskaznice.
Dužina pruge: 66 m
Visinska razlika: 30,5 m
Nagib pruge: 52 posto
Promjer čeličnog užeta: 22 mm
Širina kolosijeka: 1,2 m
Snaga motora: 37 KW
Brzina vožnje: 1,5 m/sek.
Trajanje vožnje: 64 sek.
Kapacitet kabine: 28 odraslih putnika




izvor: mojzagreb portal

Oznake: Zagreb, Uspinjača Zagreb, Hrvatska

FACT #8 - Veronika Desinička

U dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, pokoji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke, nekada lijepe seoske djevojke koja je u petnaestom stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II. Celjski.

Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u ljepoticu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku, te se suprostavi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad Fridrihštajn sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. I tu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici održali svoj pir.

Na žalost medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. Vojska ubrzo opkoli Fridrihštajn. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržau u lovu u tom području bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama.
Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga ni želio pogledati već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8×8 m a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova, a vrata i prozore odmah pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio preko četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi.

Na žalost, kada su Fridriha pustil van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski “Fridrihov stolp”, bio je psihički i fizički nesposoban za život, te ga povijest više i ne spominje.



Veronika također nije imala sreće. Hremanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada.

Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je copernica koja je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i pod večer drugog dana suci izjaviše:”Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No presvjetli bane! Ljubav nikada nije bila grijeh a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvjetli bane završen.”



Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave. Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše smjesta bana , te sluge uhvate Veroniku i gurnu joj glavu u veliki škaf s vodom i pričekaše dok se ne smire i posljednji trzaji .
Mrtvo su tijelo zazidali u zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulaznim dijelom. Veronika je plakala nad svojom sudbinom i izgubljenom ljubavi, a taj plač i jecaj još i danas odzvanja hladnim hodnicima staroga dvorca.

Prilikom restauracije i čišćenja dvorca Veliki Tabor kod Desinića, davne 1982.g.pronađena je među ruševinama lubanja ,za koju je naknadno utvrđeno da je ženskog roda. Ta bi lubanja mogla potvrditi istinitost legende o nesretnoj ljubavi i još nesretnijoj djevojci.

Oznake: Zagreb, veliki tabor, desinec, veronika desinička

FACT #7 - Univerzijada '87.

U razdoblju političke i gospodarske krize s kraja sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća u Jugoslaviji su se održale tri značajne sportske manifestacije: Mediteranske igre u Splitu 1979. godine, Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine te Univerzijada u Zagrebu 1987. godine. Mi ćemo se danas baviti zadnjom navedenom - Univerzijadom.

Održana je u Zagrebu od 8. do 19. srpnja 1987. godine, tijekom koje se u Jugoslaviji zbilo nekoliko značajnih događaja od kojih možemo navesti dva kao što si otvorenje muzeja “Mimara“ i rođenja petmilijarditog stanovnika na Zemlji.
Zagrebačka Univerzijada imala je višestruki značaj pri čemu je sportski program formalno bio prioritet. Samoj zemlji organizatoru donijela je višestruku korist i to različitim segmentima promidžbe. S jedne strane to su bili kulturni događaji, a s druge strane brojna diplomatska predstavništva u svijetu koja su predstavljala Jugoslaviju kao zemlju mira i tolerancije.
Najveću dobit imao je Zagreb i njegova okolica doživjevši infrastrukturnu renesansu čiji su rezultati vidljivi i danas.



Prvi korak Zagreba bilo je osnivanje Inicijativnog, a zatim i Pripremnog odbora 1980. godine na čelu s predsjednikom Zorislavom Šonjom. Nakon što je podnesen prijedlog Izvršnom odboru Međunarodne studentske sportske federacije (FISU) za organizaciju Univerzijade ‘87., na svojoj sjednici 12. svibnja 1984. godine u Veneciji Izvršni je odbor organizaciju ljetne Univerzijade 1987. godine dodijelio Zagrebu. Sa zadatkom organizacije i provođenja sportskog dijela Univerzijade osnovan je Organizacijski odbor.

U samoj organizaciji i kasnijoj provedbi veliki je značaj bio posvećen kulturnim događajima budući da je osamdesetih godina kultura postala nezaobilazni dio gotovo svake sportske manifestacije. Kulturni program bio je podijeljen na dva dijela. Spektakularni ceremonijal otvaranja i zatvaranja igara, kulturno-zabavni program u sportskim selima (dostupan samo natjecateljima i njihovim pratiocima) te kulturni program za visoke goste i uzvanike organizirali su i provodili ljudi vezani uz organizaciju Igara. S druge je, pak, strane tzv. gradski program kulture (predstave, koncer-ti, projekcije filmova, izložbe…) bio pod organizacijskom palicom i pokroviteljstvom Skupštine grada.

Grandiozni spektakl otvorenja, kao središnji i najposjećeniji kulturni događaj, osim po broju sudionika, pokazao je znatan odmak od organizacije stereotipnih sletova.

Univerzijada '87. - Otvorenje

Na njegovu otvorenju, pred 50.000 gledatelja 8. srpnja 1987. godine na Dinamovu stadionu, sudjelovalo je oko 12.500 sudionika koje su činili učenici osnovnih i srednjih škola, studenti, kulturno-umjetnička društva, pripadnici JNA, profesionalni baletani te mnogi drugi.



Osnovna poruka bila je demonstracija čovjekove tjelesne sposobnosti i razuzdanosti duha u svrhu slavljenja života. Grupe mališana, klaunovi, baletani, blještavilo akrogrupe zrakoplova JNA koji su ispisivali znak Univerzijade na nebu i pljesak 50.000 gledatelja, samo su dio motiva ponavljanih u dnevnim novinama dan nakon otvorenja. Svečano otvorenje, koje je nakon mimohoda sportaša i svečanih govora paljenjem baklje simbolički otvorio košarkaš Dražen Petrović, moglo se pratiti i na velikom ekranu na preuređenom glavnom trgu.



Središnja atrakcija gradskoga kulturnog programa Univerzijade bilo je otvorenje muzeja “Mimara” koji se javnosti predstavio
s 1.800 eksponata među kojima su se našla i djela najvećih svjetskih slikara: Rembrandta, Goye, Murilla, Van Dycka i drugih.
Svoj doprinos kulturnoj raznolikosti dala je i filatelija promičući ujedno simbol Univerzijade poštankim prometom preko cijelog svijeta. Prigodne poštanske marke, žigovi pisma i karte dio su sportskih priredbi i zemalja sudionica i organizatora.



Kada se govori o izgradnji i obnovi dvorana u gradu Zagrebu tada možemo napomenuti npr. Jarunsko jezero. Osim njega u izgradnji i obnovi bilo je obuhvaćeno više od dvadeset sportskih objekata pri čemu je najviše sredstava bilo izdvojeno za sportske centre Mladost i Šalata, studentska naselja Sava i Cvjetno naselje, te nogometne stadione NK Dinamo i NK Zagreb. Među izgrađenim sportskim objektima najviše su medijske pozornosti privukli sportski centar Jarun na rukavcu Save površine 2,3 milijuna četvornih metara, olimpijski bazeni na prostorima sportskog parka Mladost te košarkaški centar Zagreb, tj. Cibonina dvorana.
Sportsko-rekreativni centar Jarun bio je proglašen najvećim i najosmišljenijim graditeljskim pothvatom Univerzijade čime su neka gradska naselja povezana u cjelinu.



Već na prvim sjednicama Organizacijskog odbora, uz suglasnost FISU-a, odlučeno je o održavanju deset obveznih sportova uz dva dodatna koja su bila ostavljena na izbor organizatoru. Sportaši su se natjecali u svih 12 sportova dok su sportašice, osim u nogometu i vaterpo-lu, izašle na borilišta u ostalih deset sportova. Održano je ukupno 1.299 natjecanja u 130 pojedinačnih disciplina i na 6 turnira dok su se pripreme i treninzi, zajedno s natjecanjima, održavali na 77 sportskih objekata.
Najviše medalja osvojili su sportaši SAD-a za kojima su slijedili SSSR te Rumunjska.

Osnovno geslo pod kojim se održavala Univerzijada glasilo je “Svijet mladih za svijet mira”. Svi znamo kako izgleda maskota nazvana Zagi a himnu Univerzijade pjevali su Zagrebački mališani.

Zagrebački mališani - Zag Zagi Zagreb

Oznake: Zagreb, univerzijada 87, univerzijada, Hrvatska, zagi

FACT #6 - Tramvaj broj 13

Jednog nedjeljnog jutra, 31. listopada 1954. godine, tramvaj broj 13 na tadašnjoj mirogojskoj pruzi iskočio je iz tračnica. Mirogojska tramvajska nesreća jedna je od najvećih tramvajskih nesreća u svijetu.

Tragedija se dogodila na staroj, strmoj mirogojskoj pruzi. Tog su se jutra uoči Svih svetih mnogi vraćali s Mirogoja, pa se u trinaestici našlo 60-ak putnika. Devetnaest putnika je poginulo, dok ih je trideset i sedam bilo uglavnom teško ozlijeđeno. Toga jutra oko 8:30 sati tramvajska motorna kola tipa M-24, garažnog broja 21, u dvosmjernoj izvedbi, krenula su iz zaokretnice Mirogoj prema Gupčevoj zvijezdi, vozeći na redovitoj liniji broj 13 Mirogoj - Šoštarićeva ulica.



Vozač je krenuo s polazne postaje na Mirogoju otpustivši ručnu kočnicu za dva, tri okretaja. Ulazeći u prvi zavoj htio je uključiti tračničku kočnicu, no ona nije radila. Kad je pokušao kočiti ručnom kočnicom uz uporabu pijeska, kola su toliko ubrzala da je za kočenje bilo prekasno. Tramvaj je jurio sve većom brzinom i na zadnjem zavoju, pored bolnice ispred Gupčeve zvijezde, izletio iz tračnica i prevrćući se strahovitom brzinom, jurnuo na drugu stranu ulice. Najprije je udario u stabla kestena i iščupao ih iz korijena, a zatim se zaustavio udarivši u željezni stup gradske rasvjete.



U istrazi je ispitano tridesetak svjedoka, između ostalih i dva dječaka koja su iskočila iz tramvaja čim su primijetili da juri neobično brzo.
Istražna komisija ispitala je ostatke vozila, električne uređaje i postupke vozača, koji je završio u bolnici s teškim ozljedama. Istraga je pokazala da su se ta tramvajska kola prije te nesreće sudarila sa zaprežnim kolima na uglu između Degenove i Medveščaka. Kako nije bilo veće štete, vozač je nastavio voziti, ali već je na polasku primijetio da nešto nije u redu.
Brzina prevrnutih kola kod nesreće, po nalazima komisije, bila je pet puta veća od dopuštene, odnosno oko 80 km/h, te je moralo doći do iskliznuća iz tračnica. Nakon iscrpne sudske rasprave, presudom je utvrđena vozačeva krivnja.

Na mjestu nesreće danas nalazi se spomen ploča koja nas podsjeća na taj stravičan događaj u zagrebačkoj povijesti..



Ne moramo ni spominjati da je tramvajski promet na dionici Gupčeva zvijezda - Mirogoj odmah ukinut, a ponovo je uspostavljen tek 1964. godine, no samo do 15. svibnja 1967. godine. Strah od kobnog tramvaja broj 13 bio je prevelik. Od toga datuma na Mirogoj voze samo autobusi, a početkom sedamdesetih mirogojska je pruga demontirana.



Četrdeset i dvije godine kasnije, 1996., 'trinaestica' se vraća na pruge. Unatoč tako dugom izbivanju, brzo se vraća u staru formu. U samo mjesec dana dogodile su se četiri teške nesreće u kojima je sudjelovao tramvaj broj 13. Kroz koju godinu tramvaj s ukletim brojem postaje apsolutni rekorder po broju nesreća - iako ga više od 40 godina uopće nije bilo!



Zanimljivo je da je u najtežim tramvajskim nesrećama redovito sudjelovala i trinaestica, od koje je dosad snrtno stradalo najmanje 19 ljudi, a još ih je najmanje 54 ozljeđeno.
Bio praznovjeran ili ne, čovjek mora priznati - malo previše nesreća da bi sve bila tek puka slučajnost..

Oznake: Zagreb, tramvaj, tramvaj 13, Hrvatska, putovaja, zagreb facts

FACT #5 - Prizemljeni sunčev sustav

Vjerojatno nema osobe koji stanuje u Zagrebu ili je u njemu boravio posljednjih petnaestak godina, a da nije prošetao središtem Zagreba i Cvjetnim trgom i uočio, usred Bogovićeve ulice, poveću zlatnu kuglu - prizemljeno Sunce. No, većina stanovnika grada, ne zna da su (osim Sunca) prizemljeni i svi planeti Sunčeva sustava.

Zagrebački Sunčev sustav ambijentalna je umjetnička instalacija prizemljena Sunčeva sustava s umjetničkim nazivom ''Prizemljeno sunce i Devet pogleda''.
Središnja skulptura Prizemljeno sunce djelo je Ivana Kožarića postavljeno 1971. godine na Kazališni trg ispred ulaza u Hrvatsko narodno kazalište. Djelo je razbijano i uništavano, ali i premještano sve do 1994. kada je brončana replika postavljena u Bogovićevoj ulici gdje je i danas.
Devet prizemljenih planeta Devet pogleda (eng. Nine Views) zamislio je i umjetnički oblikovao Davor Preis . Skulpture su 2004. godine postavljene na širem zagrebačkom području od Trga bana Josipa Jelačića sve do Podsuseda i Kozari Boka. Ispod svake skulpture (kugle od nehrđajućeg čelika) nalazi se metalna pločica s podacima o nazivu (na engleskom jeziku), promjeru i prosječnoj udaljenosti planeta od Sunca.


1. Ambijentalna skulptura Prizemljeno Sunce akademika Kožarića nalazi se od 1994. u Bogovićevoj ulici, na raskrižju s
Ulicom Frane Petrića. Kugla promjera 2m izrađena je od bronce s pozlaćenim listićima.
Bogovićeva je ulica u blizini središnjeg gradskog trga - Trga bana Josipa Jelačića a do njega možemo doći sljedećim tramvajskim linijama br. 1, 6, 11, 12, 13, 14, 17 (ZET). S Jelačić placa jednostavno dolazimo do Bogovićeve ul. i središnje skulpture zagrebačkog sunčevog sustava. Na primjer, tridesetak metara Ilicom do Ulice Franje Petrića a po njoj do sredine raskrižja s Bogovićevom ul. gdje je sunce.



2. Skulptura prizemljenog Merkura nalazi se u Margaretskoj ulici 3 na pročelju stambene zgrade u blizini ulaza u galeriju Josip Račić. Tamo stoji od 2004. godine. Udaljena je od Prizemljenog sunca 75 m. Radi se o kugli od nehrđajućeg čelika promjera 7 mm.
Dvije su minute hoda od Prizemljenog sunca do merkura: Bogovićevom ul. u smjeru zapada do Trga Petra Preradovića, zatim skrenemo desno u Margaretsku ul. te nastavljamo hodati, oko šezdesetak metara, do galerije Josip Račić.



3. Skulptura prizemljene Venere nalazi se na sjeverozapadnom dijelu Trga bana Josipa Jelačića, na početku Splavnice (južnog prilaza tržnici Dolac) na prvom nosećem stupu stambene zgrade k. br. 3. Od Prizemljenog sunca udaljena je 140.1 m.
I veneru jednostavno pronalazimo. Iz Bogovićeve ulice nastavljamo Ulicom Franje Petrića do Ilice a zatim na Trg bana Josipa Jelačića odnosno na njegov sjeverni dio do Splavnice.



4. Skulptura prizemljene Zemlje se nalazi u Varšavskoj ul. na stupu stambene zgrade k. br. 9 (u prizemlju Volksbank banka). Od sunca je udaljena 193.7 m.
Od Prizemljenog sunca nastavljamo Bogovićevom ul. u smjeru zapada do Trga Petra Preradovića, prelazimo ga i nastavljamo hodati stotinjak metara Varšavskom ul. do Volksbanke, gdje se na stupu pored bankomata nalazi zemlja.



5. Skulptura prizemljenog Marsa nalazi se u Tkalčićevoj ul. na pročelju stambene zgrade k. br. 21, pored ulaza u galeriju "Krvavi most". Udaljena je od Prizemljenog sunca 295.2 m.
Od Prizemljenog sunca Bogovićevom i Gajevom ul. dolazimo do Trga bana Josipa Jelačića, zatim Splavnicom (sjeverozapadna strana Trga) na početak Ulice Ivana Tkalčića. Tkalčićevom nastavljamo do križanja s Ulicom Krvavi most odnosno galerije "Krvavi most".



6. Skulptura prizemljenog Jupitera nalazi se u Voćarskoj ulici na visokoj betonskoj ogradi ispred zgrade k. br. 71. Udaljena je 1176 m od Prizemljenog sunca.
Od Prizemljenog sunca dolazimo na Trg bana Josipa Jelačića nastavljajući prema istoku Jurišićevom ul. do raskrižja s Draškovićevom ul. Draškovićevom nastavljamo do Vlaške ul. iz koje skrećemo lijevo u Vončininu ul. Vončininom do Rikardovih stuba preko kojih dolazimo u Voćarsko naselje. Skrećemo lijevo, i dolazimo do križanja s Voćarskom ulicom a u njoj se na betonskoj ogradi kod k. br. 71 nalazi jupiter. Drugi način dolaska do jupitera uključuje vožnju tramvajem od Trga bana Josipa Jelačića linijama broj 11 ili 12 do tramvajske stanice Vončinina. Dalje nastavljamo hodati prema gore navedenim uputama.



7. Skulptura prizemljenog Saturna nalazi se u Račićevoj ulici na stupu betonske ograde kod kućnog broja 1.
Od Trga bana Jelačića možemo krenuti pješice ili tramvajem broj 11 ili 12 do postaje Mašićeva. Na rotoru u Mašićevoj ulici skrenemo u drugu ulicu desno, Ulicu Josipa Račića, u kojoj se nalazi skulptura. Udaljenost Saturna od Prizemljenog Sunca je oko 1.851 metar.



8. Skulptura prizemljenog Urana nalazi se u Parku mladenaca, između Sopota i Trnskog, pokraj zgrade k. br. 9, u smjeru juga, na zadnjoj od ukupno četiri garaže. Udaljenost od Prizemljenog sunca je 3718.2 m.
Jedan od mogućih prilaza uranu: od Trga bana Josipa Jelačića vozimo se npr. tramvajem br. 17, Ilicom, Frankopanskom i Savskom cestom do tram. postaje SD Stjepan Radić gdje presjedamo na tramvaj br. 7 ili 14 te nastavljamo vožnju do postaje Trnsko. Podvožnjakom prođemo na južnu stranu Avenije Dubrovnik te preko Parka mladenaca dolazimo u Ulicu Trnsko. Ulicom nastavljamo u smjeru juga, do četvrte garaže u nizu na kojoj se nalazi uran.



9. Skulptura prizemljenog Neptuna nalazi se u gradskoj četvrti Kozari Bok, na jednom od rasvjetnih stupova u ulici Kozari put.
Mnogo je dostupnih putova prema ovom udaljenom "prizemljenom" planetu. Većina posjetitelja ipak će se odlučiti za vožnju tramvajem, autobusom ili osobnim automobilom. Udaljenost od Prizemljenog sunca je 5833.5 m.



10. Skulptura prizemljenog Plutona nalazi se na nosećem stupu podvožnjaka u Aleji Bologne.
Posjetimo i ovaj, najudaljeniji, "prizemljeni" planet vozeći se tramvajem, busom ili osobnim automobilom.
Od Trga bana Josipa Jelačića do okretišta na Črnomercu dovezimo se tramvajem lin. br. 6 ili 11 (ZET). Vožnju nastavljamo autobusom lin. br. 120, 123 ili 172 do autobusne postaje Dubravica u Aleji Bologne. Pješice nastavljamo Alejom do podvožnjaka. Na prvom (najistočnijem) nosećem stupu nalazi se pluton. Udaljenost od Prizemljenog sunca je 7658.6 m.

Metalni model plutona oštećen je (nedostaje kugla).



Za razgledavanje svih devet prizemljenih planeta polazeći od prizemljenog Sunca u Bogovićevoj ulici potrebno
je prijeći oko 30-ak km.
Kako nam se vrijeme napokon proljepšalo, role na noge ili guzu na bicikl i u potragu za Sunčevim sustavom :)

Oznake: sunčev sustav, Zagreb, Hrvatska, zagreb facts, Putovanja