FACT #9 - Zagrebačka uspinjača

Zagrebačka uspinjača, željeznica na uže od žice, parni uzvoz, Drahtseilnahn, stara dama ili zapinjača najstarije je javno prijevozno sredstvo u Zagrebu, godinu dana starije od konjskog tramvaja. Sagradio ju je osječki poduzetnik D. W. Klein. Kao dan službenog početka radova na gradnji parne uspinjače bilježi se 6. svibnja 1889.

Drugi povijesni datum u priči oko zagrebačke uspinjače bio je 12. prosinca 1888., kad su gradski oci i poduzimač Klein potpisali ugovor o gradnji, kojim je utvrđena i lokacija prometnice. Jednom od najvažnijih točaka ugovora, članom 17, Klein se obvezao »da će željeznicu na žici nakon uporabe od četrdeset godina prepustiti sa cijelim inventarom gradskoj općini.«
Uspinjača je u promet puštena 8. listopada 1890. omogućivši brzu vezu između sve većega, narastajućega Donjega grada i staroga, gornjeg dijela Zagreba, koji je u to doba bio središte političkoga, administrativnoga i duhovnog života.

Kabine uspinjače imale su odjeljke prvog i drugog razreda, a cijena vožnje u jednom smjeru u prvome razredu bila je tri, a u drugom dva novčića. Poduzetnik Klein zadržao je vlasništvo uspinjače samo dvije godine. Više nije mogao, jer uspinjača se često kvarila zbog čega je dobila naziv zapinjača. Kad je u travnju 1892. uspinjača još jednom zastala, ovaj put na nekoliko dana, jer zapaženo je više krupnih kvarova na postrojenju i nedostataka na građevinskom dijelu objekta, postalo je jasno da uspinjaču treba temeljito obnoviti. Gradske su vlasti ultimativno zatražile njezinu rekonstrukciju. Budući da Klein nije imao novca, preuređenja se o svome trošku prihvatila firma Ganz et co., preuzevši Kleinovo poduzeće pod dug. Upravu i vodstvo novog poduzeća preuzela je Hrvatska sveopća kreditna banka iz Zagreba.



Generalna obnova uspinjače potrajala je punih devet mjeseci, jer skinut je cijeli pogonski stroj, demontirane su tračnice, uzdužni i poprečni pragovi. Dimeći iz dimnjaka, šištajući i tutnjeći prilikom svakog polaska, uz poneko zapinjanje i česte gubitke koje je donosila vlasnicima, uspinjača je nekako dogurala do dana kad je po ugovoru prešla u vlasništvo grada Zagreba. Na posljednjoj godišnjoj skupštini Dioničkog društva parne uspinjače dioničarima je uručena obavijest: »Čast nam je izvijestiti Vas da smo temeljem ugovora od 12. prosinca 1888. godine, sklopljenog s općinom grada Zagreba, predali dana 12. prosinca 1928. godine željeznicu sa svim napravama i inventarom, dakle cjelokupnom društvenom imovinom, bez ikakve odštete, gradskoj općini. Dioničarska glavnica u cijelosti je izgubljena, te uslijed toga dioničari na račun svojih dionica ne dobivaju ništa.«

Time je društvo likvidirano. ZET preuzima 1929. g. Prva, ujedno i najznačajnija odluka o budućnosti uspinjače uslijedila je 14. ožujka 1929. godine. Toga je dana uspinjača, koja i nadalje ostaje u vlasništvu grada, predana na administrativno upravljanje Gradskoj štedionici, a sve prometne, tehničke i financijske poslove preuzeo je Zagrebački električni tramvaj (koji je isto tako bio »pod kapom« Gradske štedionice). Ubrzo je počelo pomlađivanje četrdeset godina starog prometala. ZET-ovi su radnici najprije zamijenili tračnice. Umjesto na drvene pragove, pričvrstili su ih na nove željezne nosače, ubetonirane u postojeće zidano podnožje. Stari su vagoni zamijenjeni novima, sa širim prozorima na pročelju i bez odjeljaka prvoga i drugog razreda. Uklanjanjem unutarnjih pregrada kabine su dobile jedinstven prostor, s više zraka i svjetla, u kojemu su putnici bili komotniji, a ujedno su, u slučaju duljeg zastoja, mogli lakše izaći iz vagona na pomoćne stube. Nakon velikog kvara i dotrajalosti parnog postrojenja, uspinjača je u ožujku 1934. g. postala električnom. Više nije bilo čestih kvarova i zastoja, utišala se, a i vožnja je postala ugodnijom.



Ostvarujući šezdesetih godina prošlog stoljeća prosječno 55.000 vožnji na godinu, uspinjača je još jednom zaslužila dulji odmor i temeljitu obnovu. Obustavila je rad 21. prosinca 1969., a ZET je istoga dana, uz istu cijenu, uspostavio promet prema Gornjem gradu malim autobusom. Zbog neriješenog pitanja financiranja obnove uspinjača je mirovala mnogo dulje nego što se očekivalo. Naime, s obzirom na dotrajalost postrojenja i derutnost zgrada obiju postaja, odlučeno je da se ništa od toga više ne popravlja, zakrpava, djelomično zamjenjuje novim – nego da se sagradi nova uspinjača! A za to je trebalo novca, koje ZET sam nije imao, a ni Grad ni banka nisu u tom trenutku bili spremni ulagati u obnovu uspinjače.
Tek kad su riješeni financijski problemi mogli su u listopadu 1973. početi građevinski radovi na obnovi uspinjače. Stare stanične zgrade, gornja i donja, srušene su do temelja i nanovo sagrađene – oblikom i izgledom jednake starima, čime je očuvana izvorna arhitektura toga zakonski zaštićenog spomenika tehničke kulture. Jedino je na gornjoj postaji, umjesto dotadašnja dva vozna otvora, sagrađen samo jedan, širi, čime je strojar koji upravlja vožnjom dobio bolji vidik na prugu, a stubište za nuždu (između obaju kolosijeka) dovedeno je izravno u postaju.

Od stare je uspinjače ostao samo zidani vijadukt. Građen iz opeke još potkraj 19. stoljeća, pokazao se dovoljno jakim i izdržljivim da podnese daljnji promet. No zato je obnovljen armiranobetonski donji postroj pruge, instalirana je posve nova (automatizirana) pogonska, sigurnosna i zaštitna oprema, a kao vrhunac sagrađene su nove, estetski dotjerane kabine.
Nakon vožnje s pokusnim opterećenjem (kojom je prilikom u kabine utovareno oko tri tone pijeska u vrećama), uspinjača je – poslije četiri i pol godine mirovanja, najduljeg u svojoj povijesti – obnovljena i uljepšana, svečano puštena u promet 26. srpnja 1974. Putnici su odmah zapazili: vožnja je ugodnija, bez nekadašnjih vibracija i naglih promjena brzine. Sljedećih nekoliko desetljeća, odnosno do 2004. godine kada je na uspinjaču ugrađena hidraulična podizna platforma da se olakša pristup osobama s invaliditetom, nije bilo većih ulaganja u uspinjaču.



Nekoliko podataka iz njezine osobne iskaznice.
Dužina pruge: 66 m
Visinska razlika: 30,5 m
Nagib pruge: 52 posto
Promjer čeličnog užeta: 22 mm
Širina kolosijeka: 1,2 m
Snaga motora: 37 KW
Brzina vožnje: 1,5 m/sek.
Trajanje vožnje: 64 sek.
Kapacitet kabine: 28 odraslih putnika




izvor: mojzagreb portal

Oznake: Zagreb, Uspinjača Zagreb, Hrvatska

FACT #8 - Veronika Desinička

U dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, pokoji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke, nekada lijepe seoske djevojke koja je u petnaestom stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II. Celjski.

Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u ljepoticu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku, te se suprostavi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad Fridrihštajn sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. I tu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici održali svoj pir.

Na žalost medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. Vojska ubrzo opkoli Fridrihštajn. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržau u lovu u tom području bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama.
Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga ni želio pogledati već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8×8 m a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova, a vrata i prozore odmah pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio preko četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi.

Na žalost, kada su Fridriha pustil van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski “Fridrihov stolp”, bio je psihički i fizički nesposoban za život, te ga povijest više i ne spominje.



Veronika također nije imala sreće. Hremanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada.

Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je copernica koja je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i pod večer drugog dana suci izjaviše:”Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No presvjetli bane! Ljubav nikada nije bila grijeh a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvjetli bane završen.”



Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave. Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše smjesta bana , te sluge uhvate Veroniku i gurnu joj glavu u veliki škaf s vodom i pričekaše dok se ne smire i posljednji trzaji .
Mrtvo su tijelo zazidali u zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulaznim dijelom. Veronika je plakala nad svojom sudbinom i izgubljenom ljubavi, a taj plač i jecaj još i danas odzvanja hladnim hodnicima staroga dvorca.

Prilikom restauracije i čišćenja dvorca Veliki Tabor kod Desinića, davne 1982.g.pronađena je među ruševinama lubanja ,za koju je naknadno utvrđeno da je ženskog roda. Ta bi lubanja mogla potvrditi istinitost legende o nesretnoj ljubavi i još nesretnijoj djevojci.

Oznake: Zagreb, veliki tabor, desinec, veronika desinička