ponedjeljak, 25.01.2016.

Konobar mi je zahvalio




što nisam iskoristila virtuoznost sivih stanica
protiv svojih neprijatelja
pa izbacivanjem preciznih strijela
u sada još samo tužne ciljeve
pokorila njihovu vojsku tek tako,
okom za oko
i zubom za zub.

- Nema na čemu, bilo mi je zadovoljstvo.

Kada bi on, primjerice, znao
koliko je sve to svedeno tek na jedno "svejedno"
kojim bez suvišnih komentara izneseš smeće,
počistiš stol,
obrišeš prašinu,
naručiš kavu i platiš,
pogledaš ravno u oči, svaki put,
primiš nezaslužene udarce, zahvališ,
osjetiš blago sažaljenje i odmah zatim sreću,
onu pravu, nepatvorenu,
olakšanje što nisi jednako prazna
i što drugačije nosiš svojih pedeset kilograma
po izokrenutim koordinatama sile teže,
zauvijek bi šutio.

Ovako sam, posve Nečija
i najčešće drugačija od svih njih,
bila istinski sretna.

Pokušala sam mu to i izgovoriti,
ali nisam mogla:
napokon,
bilo mi je sasvim svejedno.



10:10 | Komentari (15) | Print | ^ |

subota, 16.01.2016.

M. je donijela Požegu i njega, V. je isto zaljubljena (Zadihana sretno fotografira ljubav)




...i toliko tijela.

Kao kada se istopi snijeg
pa nastavljaš dijaloge još samo u vodi,
roniš na dah,
bijelo je i više nemaš čak ni škrge,
kožu, onu od jučer, ostavila si na obali,
neki su ljudi možda nešto i pričali, ti si samo
ustala,
zatim sjela,
zatim ponovno ustala.

Spominjali su, ako se dobro sjećaš,
nešto o svijetu izvan magle,
bio je to još jedan kadar
njihove ruke u ruci,
toliko tijela
i njih dvoje,
nečije zajedno što je ispunjavalo sobe i hodnike.

Reći ćeš "to sam zapamtila, takav jedan prizor
za ponijeti,
sortirati u suvenirnici u kojoj se danonoćno skrivaš
pokušavajući obilježiti još poneka pripadanja,
čak i ako nisu tvoja,
ako ih ne diraš".

Toliko još možeš.

I toliko tijela,
toliko toga za saznati
o razlozima zbog kojih neki ljudi
još uvijek pretapaju svjetove,
zbog kojih su ponekad sretni.

Snijeg je još pravovremeno gomilao
trud,
skupljao se.
O sebi nisi imala ništa pametnije za reći.



16:34 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 11.01.2016.

Manifest







Nov čovjek, obećala sam.
Strahom.
Zatim umiranjem od straha.


Nakon toga sve se usložilo u jednostavnu pjesmu, svaka je maglovita strana ispravila svoj jaz, izbrisala odustajanje i isprala ožiljke, pa iako se i predugo borila za vlast, Riječ, udah i istinu, za biti ni ovdje ni ondje, a ujedno i ovdje i ondje u tom upornom traženju ceste kojom se rjeđe ide, uspostavila je umornoj sebi nov i jedini Zakon.

Pomicanje je, zatim zahvalnost, stvorilo želju da se novim odbaci staro, da na trenutak predahneš u koracima koji se opiru onomu tko si još do jučer bila kako više ništa ne bi započinjala tek tako, slabo i polovično, kako ne bi zaostajala u "možda", u "uzalud", u uništavanju, testiranju, zastajanju, skrivanju.

Tako se ruše zidovi, zar ne?

Ogled o Čovjeku odgovorio je:

a) ovaj je novi čovjek
izvan okova pitanja i sadašnjeg trenutka
rođen za sve što zapravo jest,
stoga će ići putem koji je istina
i koji je život sam;


b) onaj tko ne odustaje od svakog svog "iznova"
više ništa neće gledati isto.




12:15 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 10.01.2016.

Stanje u glavi ili o čemu govorimo kada govorimo. Ukoliko govorimo




Nadam se da je ekipa svjesna kakvu je stvar napravila, gdje je točno zarezala, što su zapravo uspjeli reći/pokazati/misliti u malo više od 4 minute.

Jedno od onih remek-djela u kojima mogu sagledati sve što sam ikada htjela ovdje ili drugdje napisati, što sam kao pokušavala izraziti otkad pišem i otkad promišljam sve moguće i nemoguće konstrukcije stvarnosti, identiteta, jastva, odnosa.

I uvijek joj se vraćam (kao i svemu što me podsjeća na navedenu tematiku).
I svaki put zašutim (zašuti me) i nemam što dodati, nemam što objasniti. Možda ću jednom i uspjeti, možda i ne. Vjerojatno ne.

Ionako je sve rečeno, na svim razinama,
preostaje samo (pre)pozna(va)ti,
(pre)računa(va)ti.

Utišavati buku.
Razumjeti buku.
Razgraditi ju,
vidjeti izvan nje.


Moj naklon.
Svaki put.






11:13 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 09.01.2016.

Supostojali su




kožom,
odvajanjima,
tišinom.

Pritom se njezino iznošenje sitnih detalja i nabora dana
svelo na rupe,
na težinu što se gasi dnom šalice,
odlukom da se još samo ustane
i uvuče u svoj
"spremni za polazak" trenutak,
još jedan rastanak u nizu,
još jedno "ispit ćeš moju, zaboravit ću tvoju,
zajedno s gradovima koji reagiraju na svjetlo
i raskrižja stopljena s vodom,
dnevnim novinama i popodnevnim radom".

Zatim ćeš se još dugo okretati na putanji
od nečijeg dlana do svoga raskvašenog ramena,
više i ne pitati za smjer,
stopiti se s kamerom,
pogledavati iz prikrajka i truditi se
biti i dalje ti.

I dalje si to ti, zar ne?
I dalje brojiš pukotine koje ti pripremaju poput zamki
kako bi uhvatili sve naizgled pripitomljeno,
raširili te po svojim dlanovima,
utoplili,
smirili,
izlili u noć.

Odbijat ćeš (se).

A tu, vidiš,
tu samo ljubav pomaže.



18:12 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 06.01.2016.

O anomalijama




"Ne morate ništa znati o ženi koju sam ljubio. Možda je bila čarobno lijepa, možda samo zgodna. Možda genij, a možda i nije. Što je u tome, dragi Bože! Bila je ponor u koji sam trebao potonuti, bila je ruka Božja koja je jednog dana posegnula u moj beznačajni život. I otad je taj beznačajni život postao velik i kneževski, shvaćate li, odjednom više nije bio život jednog čovjeka s ugledom, nego Boga i djeteta, bijesan i nepromišljen, i plamsao je i plamtio.
Od tada je sve što mi je prije bilo važno postalo otrcanim i dosadnim. Propuštao sam stvari koje nikad ne bih propustio, izmišljao dosjetke i poduzimao putovanja, samo da bih vidio kako se ona žena na trenutak smiješi."

Hermann Hesse




(inspirirano jednim odličnim filmom)



Za deset godina od, recimo, danas razmišljat će se o danas.


1.


Prije točno deset godina, točno je deset,
on...



Taksisti neprekidno proizvode zvukove, naginju glavu
oponašajući pogled
dvosmjernosti
pa katkad ne znaš odgovore na njihova jednostavna pitanja,
nešto o vremenu i kiši
i mjestima kojima se rjeđe ide.

U javnom te prijevozu možda zatraže i osmijeh,
nekakvu vidljivu oznaku, trag na tvome licu
kako bi te izdvojili od praznih linija projiciranih u umu,
stvorili referentnu točku, uzeli bilo koga ili što
na uvijek istim relacijama
(na kojima ti je i danas razlomljeno srce,
možda će o tome pitati nečije oči,
možda tek spustiti glavu u tvoje krilo).

Osoblje koje ti nosi prtljagu
pa te naučenom, plaćenom pristojnošću sedamdeset puta pozdravlja,
nikada ne upoznaješ: jesu li pozdravili tebe, tišinu ili tvoju sjenu,
svejedno je,
ionako više ništa ne upijaš stopostotno,
ta se moć izgubila,
više odavno ne raslojavaš nikoga,
pa ni sebe
(je li i danas udareno,
možda na nekom novom mjestu,
na nekom možebitno skrivenom pregibu?).

Sve je uvijek uredno i pravilno posloženo u mnogim sobama.
U sobama u kojima zapravo nitko ne živi,
a telefoni katkad jedini šute,
ne prepuštaju zvukovima čak ni signale,
probijaju disanje nepomičnošću, poništavanjem bilo koje živuće anomalije.

A pristojnost...
i ona je katkad suviše glasna,
za nju se više nema snage.
I suvišna.
Katkad je baš suvišna.



2.


Ganjam tvoje oči,
petljaš,
proganjam ih jer mi samo ti možeš reći
kako sam se to promijenio,
jesam li sve sveo na svoj drugačiji izgled,
je li ona, promjena, na koži, u naglasku, načinu na koji izgovaram tvoje ime,
je li očekivano brza
ili sporija od ideje koju si zapamtila i nosila negdje u sebi,
sigurno da jesi,
sve ovo vrijeme?
Možeš li mi
možda
pomoći da ju izmjerim,
postaviti mi izlog,
jer, napokon, želim se vidjeti, pronaći pravi omjer,
drugu papuču, odgovarajuću nijansu između tople i hladne vode,
možeš li
možda
samo šutjeti,
ili možda da pričaš samo ti, evo ja ću
slušati,
sasvim ću pozorno sada upijati sve što
imaš za reći, sve što
znaš,
ako želiš,
sada nakon deset, sada je to lakše,
ako to želiš uopće podijeliti sa mnom,
možda?



3.


Prije točno deset godina, točno je deset,
ona...



Mnogo je soba, premnogo, i brojevi su mutni pa katkad ne znam koji dio tražim, možda se i sama potraga računa, evo ne znam, identitet je tek jedna riječ, tek podvala, sve se nekako mora nazivati, možda zato. Svatko ima svoju ulogu, kostim kojim se izjeda. Ljudi jedino u takve stvari vjeruju, ne žele da budeš stvaran, kome to još treba, ili ti u to jednostavno povjeruješ. U njihovu boju očiju, u laž. Pa postane teška poput kože, ta uloga. Guši i mijenja im prvonastalu boju, širi se, rosi tijelo umorom, prekriva ga kupnjom rekvizita koji više nikome ne trebaju, ljudi samo to žele, govoriš si. Ljudi se lijepe za to, trebaš ljude, zar ne, to je u redu. To je sasvim u redu.

(diši, molim te)

Lice se još može iskriviti u grotesku jednim jedinim pokretom, nešto strano, nešto posuđeno, nešto što nedostaje, netko. I ne voliš ove koji su tu, nikako da odu s predstave. Gotovo je, kako ne vidite, više nema smisla.
Smetaju.
Grizu.
Traže.
Ne možeš im pobjeći pa se skrivaš u svom stubištu, unakažena uloga zalijepljena za svoj kostim, čekaš i čekaš i čekaš dok se ne počneš okretati u svom skrovištu poput dvorske lude, napokon u onom dijelu predstave u kojemu se još možeš odmoriti. Vidiš, uništili su zastore. Nema kraja. Kraj je drugdje, kraj određuje netko drugi.



18:05 | Komentari (4) | Print | ^ |

subota, 02.01.2016.

Utopit ćeš se u metafori




posvećeno svima onima koji s ponosom nose
svoje čuđenje u svijetu




kako bi mu još jednom pokušala pokazati
svoje pjesme otisnute na mirisnom papiru,
zbijene između dviju reklama o nasmijanim životima
što se odvijaju negdje daleko, drugdje.
I dok bude razmišljao o krovu koji prokišnjava,
o sobi koju bi trebalo ugrijati pristojnim iznosom
uglavljenim između tvoje obveze i njegove rasprodaje,
kao da će se na trenutak u zraku osjetiti
onaj stari miris tvog sela, tajnog skrovišta u čardaku
i malenog ruksaka prepunog oproštajnih pisama,
svega onoga što ti je trebalo "za prvu ruku"
u zamišljenom bijegu koji nikada nisi odradila.
Vaši će obračuni i sada, godinama kasnije,
imati isti slovasti oblik, tvoje jedino oružje;
pa kada je možda malo i nakrenuo glavu prema tebi,
ponovno si se uplašila erupcije, imate vrlo slične geste,
vrlo dokazivu povezanost kostima i mesom,
i kada je izgledalo kao je čuo to nešto što izlazi iz tvojih očiju
i para zrak od ispisanog papira preko pepeljare
sve do uvijek upaljenog televizora,
kao da je napravio gestu obrane od buke koju moraš utišati,
nešto poput tjeranja dosadne euforičnosti muhe
što remeti mir uhodanosti u uvijek prebrojivu logiku.
Otpivši još jedan gutljaj svoga jeftinog piva
pokušat će, sada to znaš i napamet,
dimom crne kronike iskašljati na stol, u vaš zajednički krug,
tu tvoju komičnu nevidljivost,
još jedno uspješno križanje gvalje koja te predstavlja
u punom sjaju nepostojanja u polumraku sobe
na još jednoj u nizu povoljnih aukcija.
Probudit će perspektivu oštrog gutača snova
i ženskih glasova što podsjećaju na dijalog valjda još jedino neznalice,
one koji nisu čuli za Tolstojeva upozorenja
i klasične zablude vječnih djevojčica
o smeću odavno isteklog roka trajanja.
Probudit ćeš i ti svoju upornu vatru, utopiti se u metafori,
pojačati boju tetoviranog znaka na plućima
što te jasnim rafalom podsjeća na još jednu izgubljenu bitku,
na nužno postapokaliptično uzdizanje glave,
željeni odlazak i ono tvoje klasično žmirenje iz sve snage
kako te iznova nitko ne bi vidio slabu,
kako te ne bi vidjeli uopće.
Sve ćeš te poznate strategije prije spavanja nazivati
svojim jakim karakterom, svojim neslomivim ponosom,
a zapravo ćeš na asteroidu B 612 zalijevati vjerom u dobro
supostojanje ljubavi i laži,
rame uz rame upisanih u vašem zajedničkom genetskom kodu.
I vjerojatno ćeš se nakon siline verbalnih stranputica
još jednom povući u svoje tajno skrovište
kako bi smišljala nova oproštajna pisma:
ona se tako lijepo rimuju klasičnim ruganjem na vlastiti račun
i uklapaju u tvoj jeftino probavljiv
egzistencijalni krik.
U tvoju hrabru i nepresušnu imovinu.






14:28 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>