...i toliko tijela.
Kao kada se istopi snijeg
pa nastavljaš dijaloge još samo u vodi,
roniš na dah,
bijelo je i više nemaš čak ni škrge,
kožu, onu od jučer, ostavila si na obali,
neki su ljudi možda nešto i pričali, ti si samo
ustala,
zatim sjela,
zatim ponovno ustala.
Spominjali su, ako se dobro sjećaš,
nešto o svijetu izvan magle,
bio je to još jedan kadar
njihove ruke u ruci,
toliko tijela
i njih dvoje,
nečije zajedno što je ispunjavalo sobe i hodnike.
Reći ćeš "to sam zapamtila, takav jedan prizor
za ponijeti,
sortirati u suvenirnici u kojoj se danonoćno skrivaš
pokušavajući obilježiti još poneka pripadanja,
čak i ako nisu tvoja,
ako ih ne diraš".
Toliko još možeš.
I toliko tijela,
toliko toga za saznati
o razlozima zbog kojih neki ljudi
još uvijek pretapaju svjetove,
zbog kojih su ponekad sretni.
Snijeg je još pravovremeno gomilao
trud,
skupljao se.
O sebi nisi imala ništa pametnije za reći.
Post je objavljen 16.01.2016. u 16:34 sati.