posvećeno svima onima koji s ponosom nose
svoje čuđenje u svijetu
kako bi mu još jednom pokušala pokazati
svoje pjesme otisnute na mirisnom papiru,
zbijene između dviju reklama o nasmijanim životima
što se odvijaju negdje daleko, drugdje.
I dok bude razmišljao o krovu koji prokišnjava,
o sobi koju bi trebalo ugrijati pristojnim iznosom
uglavljenim između tvoje obveze i njegove rasprodaje,
kao da će se na trenutak u zraku osjetiti
onaj stari miris tvog sela, tajnog skrovišta u čardaku
i malenog ruksaka prepunog oproštajnih pisama,
svega onoga što ti je trebalo "za prvu ruku"
u zamišljenom bijegu koji nikada nisi odradila.
Vaši će obračuni i sada, godinama kasnije,
imati isti slovasti oblik, tvoje jedino oružje;
pa kada je možda malo i nakrenuo glavu prema tebi,
ponovno si se uplašila erupcije, imate vrlo slične geste,
vrlo dokazivu povezanost kostima i mesom,
i kada je izgledalo kao je čuo to nešto što izlazi iz tvojih očiju
i para zrak od ispisanog papira preko pepeljare
sve do uvijek upaljenog televizora,
kao da je napravio gestu obrane od buke koju moraš utišati,
nešto poput tjeranja dosadne euforičnosti muhe
što remeti mir uhodanosti u uvijek prebrojivu logiku.
Otpivši još jedan gutljaj svoga jeftinog piva
pokušat će, sada to znaš i napamet,
dimom crne kronike iskašljati na stol, u vaš zajednički krug,
tu tvoju komičnu nevidljivost,
još jedno uspješno križanje gvalje koja te predstavlja
u punom sjaju nepostojanja u polumraku sobe
na još jednoj u nizu povoljnih aukcija.
Probudit će perspektivu oštrog gutača snova
i ženskih glasova što podsjećaju na dijalog valjda još jedino neznalice,
one koji nisu čuli za Tolstojeva upozorenja
i klasične zablude vječnih djevojčica
o smeću odavno isteklog roka trajanja.
Probudit ćeš i ti svoju upornu vatru, utopiti se u metafori,
pojačati boju tetoviranog znaka na plućima
što te jasnim rafalom podsjeća na još jednu izgubljenu bitku,
na nužno postapokaliptično uzdizanje glave,
željeni odlazak i ono tvoje klasično žmirenje iz sve snage
kako te iznova nitko ne bi vidio slabu,
kako te ne bi vidjeli uopće.
Sve ćeš te poznate strategije prije spavanja nazivati
svojim jakim karakterom, svojim neslomivim ponosom,
a zapravo ćeš na asteroidu B 612 zalijevati vjerom u dobro
supostojanje ljubavi i laži,
rame uz rame upisanih u vašem zajedničkom genetskom kodu.
I vjerojatno ćeš se nakon siline verbalnih stranputica
još jednom povući u svoje tajno skrovište
kako bi smišljala nova oproštajna pisma:
ona se tako lijepo rimuju klasičnim ruganjem na vlastiti račun
i uklapaju u tvoj jeftino probavljiv
egzistencijalni krik.
U tvoju hrabru i nepresušnu imovinu.