Nov čovjek, obećala sam.
Strahom.
Zatim umiranjem od straha.
Nakon toga sve se usložilo u jednostavnu pjesmu, svaka je maglovita strana ispravila svoj jaz, izbrisala odustajanje i isprala ožiljke, pa iako se i predugo borila za vlast, Riječ, udah i istinu, za biti ni ovdje ni ondje, a ujedno i ovdje i ondje u tom upornom traženju ceste kojom se rjeđe ide, uspostavila je umornoj sebi nov i jedini Zakon.
Pomicanje je, zatim zahvalnost, stvorilo želju da se novim odbaci staro, da na trenutak predahneš u koracima koji se opiru onomu tko si još do jučer bila kako više ništa ne bi započinjala tek tako, slabo i polovično, kako ne bi zaostajala u "možda", u "uzalud", u uništavanju, testiranju, zastajanju, skrivanju.
Tako se ruše zidovi, zar ne?
Ogled o Čovjeku odgovorio je:
a) ovaj je novi čovjek
izvan okova pitanja i sadašnjeg trenutka
rođen za sve što zapravo jest,
stoga će ići putem koji je istina
i koji je život sam;
b) onaj tko ne odustaje od svakog svog "iznova"
više ništa neće gledati isto.
Post je objavljen 11.01.2016. u 12:15 sati.