Ni jutros nisam namjestila krevet,
sada je vidno izboran ostacima noćnih traganja,
8 sati, ruke su mi ljepljive,
cijelo dopodne čekam da s njih siđe oblak s kojim se budim,
mački nije jasno,
mačkama nikada nije jasno ono što nema veze s njima.
Kruh mogu kupiti u 14.50,
mogu izgledati kao da sam prespavala noć tek oko 17.31,
mogu se prvi put nasmijati u 18.06,
dotad me izdaju sive grudi i kosa u ustima,
nešto što moram pomaknuti kako bih znala da je materija još tu.
Oblaci su izdubili dvije kriške limuna tik ispod mojih očiju,
sada se taj propust više ne da ukloniti,
ili barem ne još.
Pričam strašne stvari u sebi,
zatim ih liječim razvodnjenim opušcima
pa se vrtim u krug,
pokušavam uhvatiti liniju koja ga račva na 2 jednaka dijela:
postojanje i prekrajanje, od-do.
Ili funkcionalno vs. ono što je u stihovima, ali mi svaki put pobjegne van
pa me uhvati za grlo i ne mogu biti pamtljiva sve do 18.42.
Svaki dan prestajem pušiti na pune 2 minute.
Svaki dan prestajem razmišljati o trenutku kada su se izbrisale tračnice
na svega 4 minute.
Svaki dan donosim odluke koje ispirem i puštam niz odvod u 19.55,
ne daj se, Ines, ukoliko je to ikako moguće.
Ne dam se.
Sve je prolazno u 21.02.
Sve je još tu u 21.03.
Nedostajem li više sebi ili svijetu u 21.13?
Patim po propisima istinske patnje 2 minute do 22,
zatim plačem punih 6 minuta prvi put prije 23,
poslije to ide ciklično.
I vrlo ženskasto, čujem iz neke druge dimenzije.
Zatvaram oči u sjedećem položaju oko 23,
meditacija je stanje bez misli,
ti vladaj zrakom, ja ću vladati zemljom,
sredinu tražiti nekada prije ponoći.
To, doduše, zna potrajati do jutra,
mačka o tome pojma nema.
- Ja? Evo ništa, tražim neki posao, pišem pomalo, tako... ništa posebno, sve uvijek po starom.
- Ma i kod nas, evo malo u šopingu, još ne znamo gdje ćemo na doček, ima vremena. Baš mi je drago što smo se sreli.
Imate li vi ono jedno čudo od osobe u životu koje ga uljepšava tek svojim postojanjem?
A čak nije svjesno koliko je baš to - čudo.
Riječi koje mi je poslala prijateljica jučer (s obzirom da osmijeh koji sam gledala u oči ne mogu staviti na blog):
"Odabiremo, u strahu od čekanja, ponajčešće krivo, tako da bismo ju sabotirali i prije nego što se, nekim slučajem zvijezda, boga ili sudbine, možda zaista i dogodi. A tad, kad i ako se odlučimo boriti u ime te tako plemenite iskrenosti koju, ponekad previše olako, zovemo ljubavlju, nije li i ta borba samo vjetar krilima naše sebičnosti zbog tla koje će nam se izmaknuti pod nogama i povući nas u ponor zajedno sa svim tako brižno građenim temeljima u slučaju da taj netko, netko naš, možda zaista i ode? Ili ako shvatimo da tog nekog, zapravo, tu nikad nije ni bilo? Kako ugrijati led kojim smo se stopili na distanci, kako ohladiti lavu kad je ona već odavno spojila naše kontinente, kojima, zapravo, nema tko kročiti? I kako onda ne poželjeti osvojiti neku drugu zemlju, pa bila ona i tuđa? Kako sakriti poglede koji bježe sami od sebe, kako ne zgrabiti prilike koje kao da lebde u zraku oko nas, pa čak i u ime hirova koji su, ipak, moćniji od praznina? Jer što ako u paničnoj potjeri za drugim koji bi nas, zaista, ostvario na tim – našim – prilikama ne ostavimo otiske svojih prstiju i tako samima sebi svjesno priuštimo da naši životi prođu – mimo nas?"
želim vam svima dovoljno onih atoma, znate vi kojih, za održavanje maratona u vašim venama (uz prigodnu pjesmu).
To je ionako jedino bitno, pa neka bude nizvodno.
Sretni vam svi ovi dani, što god da slavite.
divljoj ruži.
piše: netko tko bi mogao biti malen
poput malog princa
Možda jer tek učim kružiti oko sitnica
o kojima znam manje od iskusnih vrtlara
u čijem se društvu smiješ i rasteš.
Možda jer unatoč tvojim čestim ubodima
i dalje brinem o oštrini tvoga trnja,
i dalje izdaleka zalijevam tvoje raširene latice
i puštam te da slobodno dišeš unutar korova
kojemu ne znam rok trajanja.
Ponekad ti na neizgovoreno pitanje o ljubavi
odgovaram "onoliko koliko te mogu obgrliti svojim kratkim rukama,
svojim čudesnim svijetom",
no odgovaram ti najčešće tek kada ti je posve svejedno,
kada znam da ne želiš čuti moj glas
i kada zabavljena prostorom kojega ne dotiče daljina
osjećaš da ti uopće ne trebam.
Kada me na svoj tvrdoglav način zaboravljaš.
A volim te, da,
ne znam zašto me to uopće i pitaš,
onako kako se uporno voli ono o čemu brineš dugodugo,
ono za što se u svojoj tišini,
u svom blještavom mraku,
u svojoj umirujućoj samoći
moliš bez kretnje,
bez geste,
bez govora.
Pitaju me kako je moguće samo stajati
i čuvati u sebi nešto neopipljivo tuđe,
nešto čime ne možeš graditi,
nešto što ne možeš posjedovati,
nešto zbog čega neprekidno uzgajaš osjećaj nevidljivosti
i na bilo kojoj stanici pogleda uperenog u neko poznato lice,
u njegov usputni pozdrav,
čitati ovlaš tek nešto naoblake i nešto vedrine,
ljude koji brinu, pitaju i daju odgovore
iako im je sve tvoje nejasnije od stvarnosti.
Zašto njegujem svaki svoj jalov pokušaj hvatanja zraka,
praćenja pravocrtne linije kretanja i mimikrijskog prevođenja
neke tuđe zbilje u vlastitu.
Kako je moguće pisati o Lauri koja se danas nešto drugačije imenuje,
zašto zaboravljam stavljati točku na kraju rečenice,
zašto sve što dotičem ima okus u kojemu izostaju osjetila
i kako se sve to, zaboga, zove.
Je li jedna drugačija osoba, stvorena od propusnih elemenata zraka,
imala pravo kada je na vratu nosila amajliju,
podsjetnik na izbjegavanje ljudi građenih od moga materijala,
toga ljepljivog jantara u kojemu sve ostaje netaknuto,
neuprljano oštrinom, nezagađeno vremenom i riječima.
Gotovo sveto.
Pitaju me kako je moguće uporno živjeti na dah
i uronjen u takvu gustoću ne micati se od slika
kojima ljudi u meni grade kule bez uputstva za uporabu,
pa mi, dok me jednako tako uporno propuštaju kroz prste,
ostaje tek ovaj slobodni žuti pad,
ovo platonsko kretanje bez potrebe za posjedovanjem,
ova kuća od užarenog tijela u kojoj sigurni od prolaznosti
žive svi oni kojih više nema.
Kako je, dakle, moguće osjećati, razumjeti, sanjati i voljeti
u jantaru.
Odgovaram dozom jednake gustoće:
jednako žuto,
jednako mekano, mirisno i ljepljivo,
jednako lijepo i jednako umirujuće,
katarzično i moje.
Gotovo sveto.
Jednog davnog ljeta
ispustila je poljubac
tik ispod moga oka,
nevidljivo
i gotovo oprezno brzo
kako bismo izbjegle
skliskost vremena
i mučnost posjedovanja.
Ukraden potez usred valova
ispustio je mapu ljeta
u moje obraze,
objasnio crvenilo i otrov
kojim ću prodisati kasnije,
iskašljao priču o spajanju boli,
o jeziku kojega ću shvatiti
tek nakon mnogo sličnih ljeta
i valova,
one jedne slučajne noći
u kojoj će se rađati riječi
uhvaćene u klopku
kopnenih sirena,
sačuvane u otrovu
njihovih brzopoteznih tragova.
Da, pišem o tebi, odgovaram pričom koju su nam odavno namijenile Mjesečeve kćeri i, kako našoj vrsti i dolikuje, upisujem nas u krugove, dodajem svijećnjake, račune, brojeve, dijelove raskomadane svakodnevice i brižljivo iščetkana jutra te nam pritom razdvajam navike sve do mirisa zajedništva.
Navedeno ubacujem u lonac ponavljanja miješajući neprekidno ritmom disanja grada.
Osmišljavam, dakle, mantru, pojačavam pokrete, stvaram trenutak moći. Lako je, zar ne? U Knjizi piše: 'Pjesmom i laticama svakodnevice zapisat ćemo i posvuda ucrtati okus jednog vremena i prostora.'
Čudiš se? No kako bi se inače moglo ukorak s nama? Zar ne vidiš, ne možemo se zaštititi bez magije, čak ni ovo naše ime ne možemo sakriti od prokletstva glasno izgovarane šutnje. Ulažem stoga prstohvat bolesti o kojoj ne znaš ništa, recept kojim ti objašnjavam kako znam ovako uspravno stajati na mjestu uz izgovaranje rečenice 'dođi pa me spasi', i to možda baš u trenutku kada mi gori posljednji trag meda u ustima.
Duboko dišeš.
Puštaš mi ruku.
Iznova osjećaš da si jača od ovog čina spasenja, od svakog problema o kojemu bulaznimo bez prestanka, čak i od sebe same. Utopila sam nam dobar osjećaj posluživši ga u šalicama kojima se i dalje ne dotičemo i kojima si vežemo ruke, pa sada okusima prelazimo milje, pamćenje nas ubacuje u nečiji sandučić i omiljene brojeve, tarot, snove, a zauzvrat dobivaš onu dobru, savršenu verziju sebe. Moć u očima Drugoga tako pretvaraš u svoju.
I znaš, draga, nikada te nisam štitila više: od tebe pored prave mene, od sebe kako se ne bi navikavala skrivati tragove, od tragova kako bih te naučila kada je potrebno smijati se glasno čak i kada gotovo uopće ne osjećaš vlastitu kožu, kada samo pokušavaš ostati prisebno prazna bez primisli o zvukovima s druge strane prozora.
Sada znaš kako pravilno utonuti u brojanje dana i tjedana, kako se uvući u mimikriju, kako unatoč svemu disati i isijavati vatru.
Moja ti, u konačnici ćeš biti inicirana u prostor izvan obrasca izdvojenosti i zatvorenih očiju i ruku kretati se zakonima magije.