Pregled posta

Ni jutros nisam namjestila krevet,
sada je vidno izboran ostacima noćnih traganja,
8 sati, ruke su mi ljepljive,
cijelo dopodne čekam da s njih siđe oblak s kojim se budim,
mački nije jasno,
mačkama nikada nije jasno ono što nema veze s njima.
Kruh mogu kupiti u 14.50,
mogu izgledati kao da sam prespavala noć tek oko 17.31,
mogu se prvi put nasmijati u 18.06,
dotad me izdaju sive grudi i kosa u ustima,
nešto što moram pomaknuti kako bih znala da je materija još tu.
Oblaci su izdubili dvije kriške limuna tik ispod mojih očiju,
sada se taj propust više ne da ukloniti,
ili barem ne još.
Pričam strašne stvari u sebi,
zatim ih liječim razvodnjenim opušcima
pa se vrtim u krug,
pokušavam uhvatiti liniju koja ga račva na 2 jednaka dijela:
postojanje i prekrajanje, od-do.
Ili funkcionalno vs. ono što je u stihovima, ali mi svaki put pobjegne van
pa me uhvati za grlo i ne mogu biti pamtljiva sve do 18.42.
Svaki dan prestajem pušiti na pune 2 minute.
Svaki dan prestajem razmišljati o trenutku kada su se izbrisale tračnice
na svega 4 minute.
Svaki dan donosim odluke koje ispirem i puštam niz odvod u 19.55,
ne daj se, Ines, ukoliko je to ikako moguće.
Ne dam se.
Sve je prolazno u 21.02.
Sve je još tu u 21.03.
Nedostajem li više sebi ili svijetu u 21.13?
Patim po propisima istinske patnje 2 minute do 22,
zatim plačem punih 6 minuta prvi put prije 23,
poslije to ide ciklično.
I vrlo ženskasto, čujem iz neke druge dimenzije.
Zatvaram oči u sjedećem položaju oko 23,
meditacija je stanje bez misli,
ti vladaj zrakom, ja ću vladati zemljom,
sredinu tražiti nekada prije ponoći.
To, doduše, zna potrajati do jutra,
mačka o tome pojma nema.