Imate li vi ono jedno čudo od osobe u životu koje ga uljepšava tek svojim postojanjem?
A čak nije svjesno koliko je baš to - čudo.
Riječi koje mi je poslala prijateljica jučer (s obzirom da osmijeh koji sam gledala u oči ne mogu staviti na blog):
"Odabiremo, u strahu od čekanja, ponajčešće krivo, tako da bismo ju sabotirali i prije nego što se, nekim slučajem zvijezda, boga ili sudbine, možda zaista i dogodi. A tad, kad i ako se odlučimo boriti u ime te tako plemenite iskrenosti koju, ponekad previše olako, zovemo ljubavlju, nije li i ta borba samo vjetar krilima naše sebičnosti zbog tla koje će nam se izmaknuti pod nogama i povući nas u ponor zajedno sa svim tako brižno građenim temeljima u slučaju da taj netko, netko naš, možda zaista i ode? Ili ako shvatimo da tog nekog, zapravo, tu nikad nije ni bilo? Kako ugrijati led kojim smo se stopili na distanci, kako ohladiti lavu kad je ona već odavno spojila naše kontinente, kojima, zapravo, nema tko kročiti? I kako onda ne poželjeti osvojiti neku drugu zemlju, pa bila ona i tuđa? Kako sakriti poglede koji bježe sami od sebe, kako ne zgrabiti prilike koje kao da lebde u zraku oko nas, pa čak i u ime hirova koji su, ipak, moćniji od praznina? Jer što ako u paničnoj potjeri za drugim koji bi nas, zaista, ostvario na tim – našim – prilikama ne ostavimo otiske svojih prstiju i tako samima sebi svjesno priuštimo da naši životi prođu – mimo nas?"
Tamara Damjanović
Post je objavljen 27.12.2015. u 10:43 sati.