divljoj ruži.
piše: netko tko bi mogao biti malen
poput malog princa
Možda jer tek učim kružiti oko sitnica
o kojima znam manje od iskusnih vrtlara
u čijem se društvu smiješ i rasteš.
Možda jer unatoč tvojim čestim ubodima
i dalje brinem o oštrini tvoga trnja,
i dalje izdaleka zalijevam tvoje raširene latice
i puštam te da slobodno dišeš unutar korova
kojemu ne znam rok trajanja.
Ponekad ti na neizgovoreno pitanje o ljubavi
odgovaram "onoliko koliko te mogu obgrliti svojim kratkim rukama,
svojim čudesnim svijetom",
no odgovaram ti najčešće tek kada ti je posve svejedno,
kada znam da ne želiš čuti moj glas
i kada zabavljena prostorom kojega ne dotiče daljina
osjećaš da ti uopće ne trebam.
Kada me na svoj tvrdoglav način zaboravljaš.
A volim te, da,
ne znam zašto me to uopće i pitaš,
onako kako se uporno voli ono o čemu brineš dugodugo,
ono za što se u svojoj tišini,
u svom blještavom mraku,
u svojoj umirujućoj samoći
moliš bez kretnje,
bez geste,
bez govora.