Pitaju me kako je moguće samo stajati
i čuvati u sebi nešto neopipljivo tuđe,
nešto čime ne možeš graditi,
nešto što ne možeš posjedovati,
nešto zbog čega neprekidno uzgajaš osjećaj nevidljivosti
i na bilo kojoj stanici pogleda uperenog u neko poznato lice,
u njegov usputni pozdrav,
čitati ovlaš tek nešto naoblake i nešto vedrine,
ljude koji brinu, pitaju i daju odgovore
iako im je sve tvoje nejasnije od stvarnosti.
Zašto njegujem svaki svoj jalov pokušaj hvatanja zraka,
praćenja pravocrtne linije kretanja i mimikrijskog prevođenja
neke tuđe zbilje u vlastitu.
Kako je moguće pisati o Lauri koja se danas nešto drugačije imenuje,
zašto zaboravljam stavljati točku na kraju rečenice,
zašto sve što dotičem ima okus u kojemu izostaju osjetila
i kako se sve to, zaboga, zove.
Je li jedna drugačija osoba, stvorena od propusnih elemenata zraka,
imala pravo kada je na vratu nosila amajliju,
podsjetnik na izbjegavanje ljudi građenih od moga materijala,
toga ljepljivog jantara u kojemu sve ostaje netaknuto,
neuprljano oštrinom, nezagađeno vremenom i riječima.
Gotovo sveto.
Pitaju me kako je moguće uporno živjeti na dah
i uronjen u takvu gustoću ne micati se od slika
kojima ljudi u meni grade kule bez uputstva za uporabu,
pa mi, dok me jednako tako uporno propuštaju kroz prste,
ostaje tek ovaj slobodni žuti pad,
ovo platonsko kretanje bez potrebe za posjedovanjem,
ova kuća od užarenog tijela u kojoj sigurni od prolaznosti
žive svi oni kojih više nema.
Kako je, dakle, moguće osjećati, razumjeti, sanjati i voljeti
u jantaru.
Odgovaram dozom jednake gustoće:
jednako žuto,
jednako mekano, mirisno i ljepljivo,
jednako lijepo i jednako umirujuće,
katarzično i moje.
Gotovo sveto.
Post je objavljen 19.12.2015. u 16:04 sati.