Zadihana

Mogla bih, i baš sve to, da.
I žao mi je, ne znam što se sada iznjedrilo,
tek jest to što pokrećem i zaustavljam kao da se igram vode,
kao da se privijam uz stijenke nečega što je živo i misli i stoji iznad mene,
kao da traje.
I onda spojiš te dvije usamljenosti u jednu jednostavnu kretnju,
probudiš jasnoću plutanja,
mekano je, čini ti se,
kao da se diše unatoč svemu. Da, tako ti se čini.
Jesi li to tada ti?

Ja koja ni ne raspoznajem svoj spol.
I otkada to bruji, to gonetanje sadizama, ta izabiranja,
dijeljenja i stišavanja trudova,
nešto što se promiče onkraj krikova i sačinjava te,
tu cijelu odraslost tebe, tebe požude, tebe smiraja,
tebe koja si ponovno teška i tjelesna i malaksala?
Ljepota je utamničena, trnovita kao da porađaš brezu,
tek tako, hvatajući taj kasnojutarnji trag, trenutak mokre kose,
tijela umornog od navlačenih razgovornih interpunkcija.
Odjave i prijave dana, trajanja, formi;
postala si svjesna poreza, nagomilanih kružnica,
sabiranja svih tih zvučnih kulisa,
i kao da bi bilo lakše nakon jednog pritiska
tog trošnog mjesta ispod pokrivača,
stvaranja zidina koje bi osunčano prkosile življenju.
Kao da bi bilo lakše izroditi gomilu.

Razgovor je uvijek bio, ili možda, o nepoznatom drugom.
Nekada je bio o meni, o tom ja,
a tek pustiti glazbu riječi ne znači uvijek i govoriti o sebi.
Bismo li sada prepoznali razliku?
Puštajući te strane riječi da obgrle prostore tuđih potreba,
razmišljala sam o drugim stvarima, ljudima koje ne poznajem
i predjelima u koje još nisam zašla. Nije mi dopušteno.
Stiskala sam samu sebe uz jednostavnost nuđenih oblika,
širila te albatrose od nemila do nedraga kako me ne bi pogledali u oči,
a onda ipak spoznala: moralo se razgovarati,
pretakati u rečenice i dijelove koji se miješaju, probadaju,
projiciraju u slike i odraze, gomile bačenih energetskih titraja.
U ja. Stvoriti poluglas. Utopiti ga.