Razgovor je uvijek bio, ili možda, o nepoznatom drugom.
Nekada je bio o meni, o tom ja,
a tek pustiti glazbu riječi ne znači uvijek i govoriti o sebi.
Bismo li sada prepoznali razliku?
Puštajući te strane riječi da obgrle prostore tuđih potreba,
razmišljala sam o drugim stvarima, ljudima koje ne poznajem
i predjelima u koje još nisam zašla. Nije mi dopušteno.
Stiskala sam samu sebe uz jednostavnost nuđenih oblika,
širila te albatrose od nemila do nedraga kako me ne bi pogledali u oči,
a onda ipak spoznala: moralo se razgovarati,
pretakati u rečenice i dijelove koji se miješaju, probadaju,
projiciraju u slike i odraze, gomile bačenih energetskih titraja.
U ja. Stvoriti poluglas. Utopiti ga.
Post je objavljen 06.04.2012. u 11:24 sati.