|
Mogla bih, i baš sve to, da.
I žao mi je, ne znam što se sada iznjedrilo,
tek jest to što pokrećem i zaustavljam kao da se igram vode,
kao da se privijam uz stijenke nečega što je živo i misli i stoji iznad mene,
kao da traje.
I onda spojiš te dvije usamljenosti u jednu jednostavnu kretnju,
probudiš jasnoću plutanja,
mekano je, čini ti se,
kao da se diše unatoč svemu. Da, tako ti se čini.
Jesi li to tada ti?
|