petak, 27.08.2010.

*




Spremiti nas u prešućeno uprizorenje; prije toga prenamijeniti te u riječ, iznova raspisati sušno stanje, utvrditi jasne točke uzglavlja, uvijek i opet. Potom nas mekšati izbjegnutim iskliznućima, osjetiti jasno kako između zvukova i opipljivosti rečenice, u toj uglatosti mraka i mirisu predaje, ostaje ožiljak nesmiljenog prolaska vremena. Zaborav, titranje na mjestu, uvijek to spremiti nas u ponovne bjeline šutnje.
Ali ovoga puta ne; ovoga puta upravo takvi mi, takva dihotomija straha i predaje, takva Žena što nastaje eksplozijom svake tvoje udvojene kretnje, baš takva Ja uplivava nam u sjećanje.
I više ne možemo van, u pismo, ne možemo tražiti to čekanje, to iznova neopaženo, nametnuto izbjeljivanje.
12:12 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 24.08.2010.

Sada kada je ciklus o rubu umoran, kada je Zadihana na rubu snage, kada se nema ništa pametno za reći, a toliko je toga za prešutjeti, obraćam pozornost baš na njih - riječi koje nedostaju i koje tražim kao sumanuta.

*bla bla bla o riječima*

Nježna sam prema tekstu. Ispravljam pukotine koje tvori nebriga za riječi, za njihove slojeve i razloge često zatvaranih vrata, ujedno ne zbrajajući one krive. Ako ne vidiš ruke kojima se kreću njezini začeci, riječ ostaje bez sklada i ne obuzima te, nestaju i priče i srž silnica kojima se inače tako rado predaješ. Nježnost prema tekstu ne nada se, ne hvasta, ne nadima, nije nepristojna, ne traži svoje niti je razdražljiva, ne pamti zlo. Ta nježnost kojom nezasitno voliš riječi.
22:22 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 21.08.2010.

*




Nema taj zaslon nikakvu bolju podlogu, nikakav prihvatljiviji prijedlog. Skidaš odjeću, uzimaš svoje gladne ruke i grebeš vrat na mjestu gdje teku nespretnosti s kojima si neusklađena, i dalje jednako crvena i gusta. Pratiš tokove što hrle nečijem licu, tom primamljivom oceanu, ponovno bježeći i raznoseći lako ukradeni plijen.
Zatim odmičeš oči od te potjere i gledaš hladnoću tipkovnice, tjeskobu svoje uvijek slane vode. Vidiš li? Ničega drugoga nema, daješ se i primaš, ostalo je prazno, deleted. Nekoliko ruku i prašnjavi prsti u utorima među tipkama, silina crvenih oblikovanja, a zapravo - ničega drugoga niti nema. Dijalozi, čvrste slike na kojima zaokružuješ muškarce izgrižene strahom i nesanicom, samo se smiju bez razloga, potvrđuju tvoje rasprodajne ludosti, viču jebi se i pusti ju van kao da govore (o) nekome drugome. Više ne čuješ što je nametnuto, što izbjeglo, što je ostalo skriveno u tim maskiranim bjelinama.
A ipak, izvor je tu, osjećaš konture poznatoga lica, jednostavnost njegove blizine, prodorni rub koji ljubiš.
12:26 | Komentari (10) | Print | ^ |

ponedjeljak, 16.08.2010.

*


I koliko god dugo gledao, oko ti se neće približiti. Razmaci pomičnosti služe za začin daljinama. Radi nepoznatosti. Radi umiranja daljina.
Jadranka Vuković




Njegov je hod tanak i rasprostranjeno miran, to rastuće plavo. Zjenice mu se šire i putuju nekamo iznad uloge koju im je dodijelio, slijevajući se ravnomjerno našom nagomilanom tišinom.
A ovdje je drugačije: sjedim u automobilu, gledam kišne tragove na površinama što nas čuvaju, tu plastičnu gustoću pod kojom tek prividno pomičemo prste. Uspoređujem misao o tebi s hodanjem unatraške, i to su samo koraci, samo muklo udaranje čekanja o kretnju muškarca s druge strane zaslona.
Unatraške. I kažem si, sredi se i ne pričaj toliko, tišina te najiskrenije pronosi, formira svu tu silnu vodu tvoga grada, sve što sirova riječ nasilno zabrani. Činim da trčiš i zastajkuješ u isto to vrijeme, ponovno direktna kao prokletstvo, ponovno neustrašiva u isijavanju svojih crvenih pokrova. Grebem po svemu što si kilometrima gradio, i volim; kako ćemo mi ikada to oprostiti?
22:55 | Komentari (14) | Print | ^ |

subota, 14.08.2010.

*




Rub:
- mjesto gdje ću te odvesti, žrtvovati, uokviriti
- fluidna točka što stane jedino u oči i naježenost nesigurne zbilje


Neću te odati, govorim dok se zaustavljaš podno mojih nogu, pokušavaš rastvoriti, rasprodati sve moje žene kako bi me zadržao u jednini. Ja, ponavljam, letim graničnim prostorom, rubom koji te osvaja monotonijom svoje pulsirajuće igre.
Ne možeš daleko ovako trčeći kroz mene; bez onoga što jesam ispod prebiranja kože, ostaje samo jedan uglavljeni dio tebe, istovjetan misi u kojoj te tražim, umočen u krv, položen u mrak žute misne zdjele.
Priprost si i sam, priznaješ, smrtonosan dok me mijenjaš iznutra. A najjednostavnija izdaja upravo je ta tvoja rukotvorina iz koje želiš istisnuti riječ kako bi se nahranio nagomilanim oštricama. Pristanak nije nužnost: obnavljajući te protiv svoje volje, letim iznad rubova, grabim miris tvojih plodova i posvećenja. Tu gdje si u meni konzumiran, zauzdan, tu gdje si sve.
15:36 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 13.08.2010.

*




Rub je mjesto na kojemu ću prodisati, glasno ili tiho, svejedno. Drava je to mjesto, ili ulica; piješ joj sokove i buku, odgađaš simulaciju trona i taj suhi dah blizak disanju. Dakle, tu, na rubu, pored nekolicine prolaznika, slijevaš se u riječ, u uleknuće gdje odustaješ od odgovora. Zašto uopće netko tako višeglasan, pitaš me

zatim tonemo, glas je dalek i mušičav, kao da nešto započinje, zapinje. Podne je nužno, neodgođeno, odgovaram

tražim te dolje. Drava se mreška, posve nestaje među ribe i udice, nekoliko ljudi započinju kulisu, prerastaju svoje užine iz plastičnih posuda. Njihove se klupe sjećaju drugih boja kože, daleko od razloga toga ruba, glasnih ili tihih, tih mjesta na kojima redovito odlažemo kožu. Ovdje se susreću arije, kažem

nekako iz žablje perspektive, i ne gledam te.
16:20 | Komentari (4) | Print | ^ |

srijeda, 11.08.2010.

*




Tvojim se provalijama daju natruhe izrečenog i još pokoja šutljiva riječ više, lančani bijeg prema dolje. Učiš kako izgraditi pametan muk, kako ga pokretati preciznim znanjem, tišinom kojom ćeš trenutke spoznaje osjećati najglasnije; vidjeti ništa, ne brinuti oko spuštanja i voljeti te svoje nejasne ishode. Jer, Ženo, postat ćeš žrtva lica i nečiji će osmijeh biti tek početak rečenice, zvuk jutarnjeg stajanja na rubu, toplina neizrečene odgode.
Odavde se sve čini sitno i crno, i lijepo je.
21:26 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 02.08.2010.

*




Opisi nas zamagljuju, lijepo je: novi obzori, izmoreno more što ne zna tko smo večeras i smije se crveno, na trenutke gotovo blago, brodovi što uopćavaju naš strah, podrhtavanja, ideju o kopnu i osami, ušuškavanju u tim nježnim udarcima.
Osijek je pritom fluidna idila, mnogo viši i širi od naše želje, od vodenih površina i sjaja prodora, o tome ti pričam. Više ne čekam dopuštenje, odlažem osmijeh na nečije novo lice, spremam nas u prozirno udaljavanje, sve to plavo što i dalje teče. Vidiš? Usporeno, gotovo nadohvat ruke, strmo, boreći se sa slikama i iskrcavanjem na posljednjoj stanici. Tvoja maska, uvijek to tvoje drugo lice.
18:47 | Komentari (15) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>