Zadihana

Vlakom kroz Grad. Spuštajući promrzle ruke na koljena, skupljajući ozebline za određivanje kretanja, zastoj što će postati gotovo nemoguć - baštiniš sve:
i riječi i priznavanje krivnje, skretanje na nepotrebno dalek put gole kože i otvorenih koljena, smrznute trepavice i prizore sudioničkih pokreta, uvijek prašnjavih kupea i upozoravajućih riječi.
A sve za još jedno prepuštanje opasnostima igre, jednako zatvorenih očiju, jednakom slavonskom nepomičnošću nejasnih obrisa; onaj mračni, ljepljivi miris koji već dugo pamtiš.

Ukradeni urezi na ramenima ne prolaze. Vrijeme razoružava njihove rubove, ali sredina je uronjena mirnije, dublje; u gustim vodenim ucrtavanjima gdje se ogledam netom prije još jednog sna, utisnem osjećaj pripadanja u toplinu tkiva, naježim dah. Toliko ti dopuštam.
Nakon svega, danju, osjetila pristaju spremati te u zanemareni putopis, dosanjavanje pada. Na sigurnije mjesto na kojemu te i dalje nema.

Nisam te izmislila. Tvoj odraz pojavio se nešto kasnije i sam, nepomično zaglavljen ispred mene i nemoćan za ono iza, uvijek jednako uplašen za prodorniji ulazak. Uvijek sam.
Tako smo se i upoznali, u pola rečenice. Maštao bi o sebi dok bih te vodila za ruku, pazio na uvijek suhe riječi i leptire koji bi se usudili prokrijumčariti kroz tvoja usta. Pazila bih da svi obrisi iskliznuća barem podsjećaju na dijaloge i peglala ono što si za mene odabirao. Bila sam izazovno bijela i mirisna, redovito nuđena usred crkve i obreda, tih tugaljivih epskih prizora pod kojima rastu boje. Takvoj je nevidljivosti najteže pobjeći.
Prije negoli smo sašli nad oltar, posvetila sam snagu kojom me ubijaš. Topio se snijeg, odleđivala crvena, voda je postala krv i mogla sam još samo odustati. Bio si ponosan Bog, gotovo opipljivo prisutan.

Letiš niskim startom, mala M., tom ponovljenom gestom i prostorom metamorfoze.
Zbrajaš:
- danas je dan kada si postala nevidljiva.
- crvena se gubi na najmanje nestvaran način.
- letjeti znači pretvoriti se u buku.
- letjeti znači vinuti se preko rubova navike, dotaknuti prozor, ogradu, drvo, asfalt, zagrliti noćno nebo za svaku od svojih slabosti.

Nisko je, M. Život nije gluma, ne možeš drugačije.

Kao da si izbjegla oluju, taj njezin uvod u nepripremljen prostor. Ne ubrzavaš, stišavaš kretnje, čekaš jednostavan i polagan okret, nataložene nanose svoje uvijek razarajuće žudnje. Znaš i sama, određuje te neodređenost vjetra i istopljenost boja. Mirnoća podloge.
Sam Grad, njegovo rubno gomilajuće isparavanje, traži sve veće naboje, to gusto nebo iznad vas, Mjesec. I dok ležiš unutar njegovih očiju i dalje ne ubrzavajući pokrete, postaješ ostvaren sastanak želje i pucketavosti zraka, uvijek podizanje i uvijek spuštanje. Bez riječi, samo tim jakim, i kružnim, nizanjem zbilje.