|
Nisam te izmislila. Tvoj odraz pojavio se nešto kasnije i sam, nepomično zaglavljen ispred mene i nemoćan za ono iza, uvijek jednako uplašen za prodorniji ulazak. Uvijek sam.
Tako smo se i upoznali, u pola rečenice. Maštao bi o sebi dok bih te vodila za ruku, pazio na uvijek suhe riječi i leptire koji bi se usudili prokrijumčariti kroz tvoja usta. Pazila bih da svi obrisi iskliznuća barem podsjećaju na dijaloge i peglala ono što si za mene odabirao. Bila sam izazovno bijela i mirisna, redovito nuđena usred crkve i obreda, tih tugaljivih epskih prizora pod kojima rastu boje. Takvoj je nevidljivosti najteže pobjeći.
Prije negoli smo sašli nad oltar, posvetila sam snagu kojom me ubijaš. Topio se snijeg, odleđivala crvena, voda je postala krv i mogla sam još samo odustati. Bio si ponosan Bog, gotovo opipljivo prisutan.
|