|
Kao da si izbjegla oluju, taj njezin uvod u nepripremljen prostor. Ne ubrzavaš, stišavaš kretnje, čekaš jednostavan i polagan okret, nataložene nanose svoje uvijek razarajuće žudnje. Znaš i sama, određuje te neodređenost vjetra i istopljenost boja. Mirnoća podloge.
Sam Grad, njegovo rubno gomilajuće isparavanje, traži sve veće naboje, to gusto nebo iznad vas, Mjesec. I dok ležiš unutar njegovih očiju i dalje ne ubrzavajući pokrete, postaješ ostvaren sastanak želje i pucketavosti zraka, uvijek podizanje i uvijek spuštanje. Bez riječi, samo tim jakim, i kružnim, nizanjem zbilje.
|