Vlakom kroz Grad. Spuštajući promrzle ruke na koljena, skupljajući ozebline za određivanje kretanja, zastoj što će postati gotovo nemoguć - baštiniš sve:
i riječi i priznavanje krivnje, skretanje na nepotrebno dalek put gole kože i otvorenih koljena, smrznute trepavice i prizore sudioničkih pokreta, uvijek prašnjavih kupea i upozoravajućih riječi.
A sve za još jedno prepuštanje opasnostima igre, jednako zatvorenih očiju, jednakom slavonskom nepomičnošću nejasnih obrisa; onaj mračni, ljepljivi miris koji već dugo pamtiš.
Post je objavljen 31.07.2010. u 13:08 sati.