Zadihana

Nije melankolija: tiho me, korakom, otključavaš do pucanja, nekome posvećuješ sve te modrice i kruh, rastopljeno mlijeko u svom hodu, pogled u isto i pitko, a drugačije. Uništavaš san o zarivanju kandži u sirovi pijesak, uglazbljivanju oaze u mol, a ponovno ne odabireš ništa, niti maglu niti kadrove. Govoriš da smo se upoznavali gradom što svijetli plavo, dugoiščekivanim jazzom pod mirnim kilometrima ruba. Svi ti dugi koraci, nepreklapanja, sve što upravo izmiče i ponovno te stvara, uobličuje pjesnikinju u smiraj očiju, davateljicu tih šutljivih novosti. Uvijek tog staklenoplavog, ponoćnog pijeska.

Marija, naša se opsežna prostorija puni neplodnim studijama
traktori nose svežnjeve, putnike i milostinju
i iznova su zajahali čula,
pronijeli bisagama uhvaćene sedefaste poljupce, tvoju put
onaj isti dah koji čuvaš u smeđem izgužvanom retrovizoru
boju paljevine

nekada mi dođe da tako zavrištim nikotinske bontone
potrajem presahlo kao naš videozid videoprozor kao
ti i ja
i da bolujem dežurno tim mirnim padalinskim sindromom
tom uglatom snijegu pod scenama, tom dubokom i
psihotičnom urastanju u glumce
da se ugledam u nas bijele i da tako ponovno ne znam
gdje i tko ovo umjesto mene piše čeka prodaje
u pet minuta zgrčene zjenice

ponovno je plavo sve i čokoladno klizi niz Osijek
ti si potok u uglu te kamere
tebi se dive