Nema taj zaslon nikakvu bolju podlogu, nikakav prihvatljiviji prijedlog. Skidaš odjeću, uzimaš svoje gladne ruke i grebeš vrat na mjestu gdje teku nespretnosti s kojima si neusklađena, i dalje jednako crvena i gusta. Pratiš tokove što hrle nečijem licu, tom primamljivom oceanu, ponovno bježeći i raznoseći lako ukradeni plijen.
Zatim odmičeš oči od te potjere i gledaš hladnoću tipkovnice, tjeskobu svoje uvijek slane vode. Vidiš li? Ničega drugoga nema, daješ se i primaš, ostalo je prazno, deleted. Nekoliko ruku i prašnjavi prsti u utorima među tipkama, silina crvenih oblikovanja, a zapravo - ničega drugoga niti nema. Dijalozi, čvrste slike na kojima zaokružuješ muškarce izgrižene strahom i nesanicom, samo se smiju bez razloga, potvrđuju tvoje rasprodajne ludosti, viču jebi se i pusti ju van kao da govore (o) nekome drugome. Više ne čuješ što je nametnuto, što izbjeglo, što je ostalo skriveno u tim maskiranim bjelinama.
A ipak, izvor je tu, osjećaš konture poznatoga lica, jednostavnost njegove blizine, prodorni rub koji ljubiš.
Post je objavljen 21.08.2010. u 12:26 sati.