I koliko god dugo gledao, oko ti se neće približiti. Razmaci pomičnosti služe za začin daljinama. Radi nepoznatosti. Radi umiranja daljina.
Jadranka Vuković
Njegov je hod tanak i rasprostranjeno miran, to rastuće plavo. Zjenice mu se šire i putuju nekamo iznad uloge koju im je dodijelio, slijevajući se ravnomjerno našom nagomilanom tišinom.
A ovdje je drugačije: sjedim u automobilu, gledam kišne tragove na površinama što nas čuvaju, tu plastičnu gustoću pod kojom tek prividno pomičemo prste. Uspoređujem misao o tebi s hodanjem unatraške, i to su samo koraci, samo muklo udaranje čekanja o kretnju muškarca s druge strane zaslona.
Unatraške. I kažem si, sredi se i ne pričaj toliko, tišina te najiskrenije pronosi, formira svu tu silnu vodu tvoga grada, sve što sirova riječ nasilno zabrani. Činim da trčiš i zastajkuješ u isto to vrijeme, ponovno direktna kao prokletstvo, ponovno neustrašiva u isijavanju svojih crvenih pokrova. Grebem po svemu što si kilometrima gradio, i volim; kako ćemo mi ikada to oprostiti?