Zaboravljena mjesta

ponedjeljak, 28.03.2022.

Selo Cari

Oni koji su ikad šetali kastavskim šumama vjerojatno su čuli za napušteno mjesto Cari koje itekako ima svoje čari wink Uvijek su mi bila "napeta" napuštena mjesta koja su duboko u šumi i daleko od ostalih naselja. Za razliku od mnogih, ovo mjesto na svom ulazu ima natpise na više stranih jezika u kojima je ukratko ispričana njegova povijest. To bi značilo da je selo i dio turističke ponude ovog kraja, a koliko sam skužio ono je usputna točka pri planinarenju.

U selu su početkom 20. stoljeća živjele dvije obitelji. Jedna nepoznatog prezimena do početka Prvog svjetskog rata, a druga se prezivala Spinčić. U obitelji Spinčić je bilo petero djece. Iako nema puno službenih podataka znamo da je posljednji stanovnik sela bio upravo jedan od sinova iz obitelji Spinčić - Ivan. Ivan je u kolovozu 1943. otišao u partizane, a kada se nakon rata vratio, kuće su već bile napuštene i zapuštene. Kuda je Ivan kasnije otišao, ne zna se. Stanovništvo se većinom bavilo obradom škrte zemlje i prodajom mlijeka od krava i vina. Službenog podatka u Državnom zavodu za statistiku o broju stanovnika od 1857. kada je bio prvi popis, nema. Mislim da nisam nikad više mjesta prelistao. Priča se kako Primorsko - goranska županija ima najviše napuštenih, odnosno, "mrtvih" mjesta. Razlozi: loša infrastruktura, povezanost, odlazak ljudi u veće gradove, život bez struje, težak suživot sa prirodom...

Danas su od sela ostale stare kamene kuće u ruševnom stanju i brojni suhozidi obrasli bršljanima i ostalim povijušama. U blizini sela nalazi se stražarnica koja je uz bodljikavu žicu označavala "Rapalsku" granicu. Vjerojatno ste svi čuli za Rapalski ugovor na satovima povijesti. Neki više, neki manje sretan Tim ugovorom je 1920. godine dogovorena granica između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Na stražarnici se i danas nalazi natpis na talijanskom: "Alle porte della patria non si dorme" (Na vratima domovine ne spava se). Za više informacija bi vam predložio Google, ali i nema ih baš, ali ima slika pa tko voli, nek' izvoli.

28.03.2022. u 16:19 • 6 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 21.03.2022.

Zbišina

Koliko me sjećanje služi, a sve više sumnjam u to, danas bi trebao biti prvi dan proljeća, ali nije jer je bio jučer. Kažu stručnjaci da je to zbog dva različita načina gledanja: astronomskog i meteorološkog. Ni sam točno ne kužim o čemu se radi pa ću objašnjenje preskočiti, a vi guglajte ako želite znati više. Danas je i Svjetski dan šuma i to sam proslavio radno, u šumi naravno. Treba se sjetiti da je danas i Svjetski dan osoba sa Downovim sindromom pa i to možete obilježiti tako da obučete različite čarape. Vidim da danas počinje i nova sezona Gospodina savršenog pa razmišljam o tome da pogledam malo i to i da vidim što to on ima, a ja nemam rofl Danas je i dan migrene. Iskreno, prvi put čujem za to. A danas je i ponedjeljak...Prikladno puknucu

Danas sam i ja dobio neku želju da nešto napišem. Lažem, dosadno mi je opet. No, dobro. Danas idemo na Cres na kojemu, kako sam pročitao, ima dosta nenaseljenih mjesta. Ta mjesta se čine idealna za posjetiti, pogotovo ljeti. Naravno, ako vam nisu mrske zmije i ostale životinje koje bi mogli susresti u starim kamenim kućama.

Sbisina, Sbissina ili po novohrvatskom Zbišina je danas selo u kojemu nećemo naći ljude već većinom ovce. Ne, ne pišem o politici, izborima i glasačima iako se tako čini zubo

Brojni suhozidi i kamene kuće na ne tako pogodnom terenu pričaju priču o teškom životu čovjeka. Čovjeka koji se većinom bavio ovčarstvom, maslinarstvom i ribarstvom. Gledajući slike vidim kako su neke kuće srušene, nekima su krovišta uništena, a u nekima još ima ostataka namještaja i stvari koje su ljudi svakodnevno koristili. Na jednoj sam slici vidio i bocu Coca Cole "novijeg datuma". Ništa čudno. I ja bi išao u posjet ovom mjestu. Jedino što je novo je obnovljena crkvica svetog Alojzija koja je izgrađena 1922. u čast povratka stanovnika nakon Prvog svjetskog rata.

Crkva svetog Alojzija

Podaci kažu da je u selu sad već daleke 1784. živjelo 23 stanovnika, 1945. 42, 1948. njih 57, 1971. 9, a 2001. 3 stanovnika. Po popisu iz 2011. više nema stanovnika. Inače, na Cresu je bilo puno tih mjestašaca koja su bila iseljena što zbog teškog života i loše povezanosti, što zbog odlaska ljudi u dijelove Cresa koji su bili bolji za život. Slično se dogodilo i sa još puno mjesta u Dalmaciji. Eto, danas nema baš puno, ali ponedjeljak je. Prikladno. Za nešto bolji doživljaj i uvid u Zbišinu prelistajte slike na Google-u. Ima stvarno super slika. Ovo radim iz čiste znatiželje i entuzijazma i nije da mi se baš krade slike pa da imam problema sa autorskim pravima. Možda jednom odem i poslikam, ali vidjet ćemo.

21.03.2022. u 17:11 • 17 Komentara • Print • #

četvrtak, 03.03.2022.

Bukevje - selo koje oživi jednom godišnje

Kao što je u jednoj epizodi poznate bosanskohercegovačke humoristične serije "vjerni čitatelj (slušatelj)" ostao bez mudrih savjeta sad već pokojnog Mustafe Nadarevića, tako i ja ovaj put nemam neki uvod. Nema veze. Nije dobro gnjaviti ljude nekim glupostima. Malo se i današnja priča ne podudara sa nazivom bloga jer ovo mjesto nije zaboravljeno, bar kod njegovih bivših stanovnika.

U blizini Molvi i Novog Virja u Podravini nalazilo se selo Bukevje. Iako selo već dugo godina nije naseljeno, može se reći kako ono barem jednom godišnje oživi! Naime, krajem kolovoza se bivši stanovnici te njihovi potomci vrate u mjesto te se održi sveta misa, druženje te natjecanje u starinskim igrama. Stanovnici su Bukevje počeli napuštati početkom sedamdesetih, ali pojedinci u tom kraju još posjeduju privatne šume ili napuštene voćnjake pa su i na taj način vezani uz Bukevje. U selu još naravno, ima i starih bunara koji su teško uočljivi. U Grđevici u Pakracu sam ih i osobno obilježavao i vidio kakva su opasnost za ljude i životinje.

Stara karta Bukevja iz 18. stoljeća

No, zašto je do iseljavanja došlo? Premda se kao isključivi razlog navode česte poplave i blizina Drave, protokom vremena se sve više spominju i politički razlozi. Ovaj kraj je za vrijeme 2. svjetskog rata bio jako uporište NDH (Danica u Koprivnici, prvi logor u NDH). Krajem rata, cijelo je mjesto ostalo bez struje i to je bila kazna od nove vlasti. Život uz česte poplave i bez struje sve je više utjecao na odluku ljudi da svoju sreću pronađu negdje drugdje. Postoji podatak da je u mjestu 1893. živjelo 188 stanovnika, a od 1923. do 1960. je u mjestu djelovala i škola. Stanovnici su se većinom bavili ratarstvom, stočarstvom, poslovima vezanima uz šumarstvo, mlinarstvom te ribolovom.

Kapelica na mjestu bivšeg sela Bukevja

Kao što sam i napisao, jedan od osnovnih razloga iseljavanja bile su česte poplave. Tako su katastrofalne poplave zabilježene 1965. ( izmjeren rekordan vodostaj Drave, velika poplava u Osijeku gdje su se spojili Dunav i Drava), 1966. i 1972. Pronašao sam tekst o poplavi iz 1965. u Kotoribi, mjestu sjeverno od Koprivnice (Poplava, Kotoriba 1965. - Mura). Prema spisu župnika iz Novog Virja, 1974. godine pohodio je još samo 6 naseljenih kuća u Bukevju.
2016. godine je na mjestu bivšeg naselja podignuta kapela posvećena blaženom Alojziju Stepincu te se upravo tamo svake zadnje nedjelje u mjesecu kolovozu održava već spomenuta misa. Iako mjesta više nema, ono čini važan dio povijesti i baštine tog kraja te je pokazatelj jačine prirode u odnosu na ljude i procesa nestajanja jednog mjesta.

03.03.2022. u 16:31 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 02.03.2022.

Popov Dol

Kažu da se čovjek uvijek vraća onome što mu je drago pa se tako i ja vraćam pisanju ovog bloga. Samo tako dosadna poslijepodneva mogu i proći. Nisam se vratio samo blogu nego i svakodnevnom hodanju po šumama i obroncima Bilogore gdje se svako malo naleti na neko selo, napuštenu kuću, stari spomenik ili nešto drugo. Upravo sam svoju prvu objavljenu priču o bivšem selu Grđevica (Pakrac) napisao nakon terenske izmjere koju smo obavljali tamo.

U ova retardirana vremena (što zbog svega oko nas, a tako i privatno) je najbolje uzeti nešto i čitati. Barem ti mozak malo odluta, a vrijeme prođe brže. No, ajmo mi na priču. Uglavnom, nisam danas dugo tražio neko bivše naselje koje ću proučavati. Napisati ću danas nešto o bivšem naselju Popov Dol (u nekim izvorima Popovdol). Nigdje ne piše službeno, ali ja mislim da je mjesto dobilo ime po tome što je tamo živio župnik. Prvi put se spominje 1642. godine. Tijekom godina izgrađen je novi župni dvor, a 1692. župnik o svom trošku podiže drvenu kućicu za druženja ( thumbup ).

Prema Državnom zavodu za statistiku gdje se može vidjeti broj stanovnika bivših naselja od 1857. vidimo kako je broj stanovnika rastao sve do prirodne katastrofe 1911. koja je i dovela do nestanka ovoga mjesta. Najviše stanovnika je bilo 1890. i 1900. godine kada ih je bilo 158. Možda je slučajnost da je isti broj, a možda netko nije odradio svoj posao. Ali, tko sam ja da sudim? Detaljniji popis stanovništva možete vidjeti ovdje: Popis stanovništva, Popov Dol

E sad, što se to dogodilo da su jadni ljudi morali napustiti svoje domove? E, pa desilo se sranje (izvinite na izrazu). Popov Dol se nalazi na Samoborskom gorju i to na nekih 345-350 metara nadmorske visine. I tako se u proljeće sad već davne 1911. počeo naglo topiti snijeg (kojeg je tad bilo više nego danas) i počela je padati kiša. I sad, kad se uzmu u obzir glinovita podloga, nagib te izvor pitke vode u blizini naselja dobije se uslijed povećanih padalina aktivacija klizišta.

5. travnja dolazi do prvog klizanja tla, ali u tom trenutku šuma još "drži" tlo. Nakon nekoliko dana zemlja ruši hrastove i šumu i kreće prema kućama te nekoliko stanovnika bježi. 12.4. dolazi do smirivanja vremena te se stanovnici vraćaju svojim kućama. I tako je sve bilo donekle mirno 2 mjeseca. Realno, opasnost je stalno prijetila i bilo je očito da će nakon većih kiša doći do katastrofe. Do nje je i došlo sredinom lipnja 1911. kada je nakon dugotrajnih kiša došlo do urušavanja kuća. Ljudskih žrtava nije bilo, a nakon ovoga ljudi su se mjesecima snalazili kako su znali. Svi unesrećeni dobili su novčanu pomoć u iznosu od 260 kruna. Obećano im je da će se u blizini, na mjestu gdje se održavao sajam graditi novo naselje. Obećanje je ispunjeno i izgradanja je krenula relativno brzo, 2. kolovoza. Jedan izvor navodi kako su 1. studenog sve 23 kuće bile dovršene. Ovo novo naselje dobilo je ime Okićka sveta Marija, a od 1947. nosi naziv Novo Selo Okićko.

Od starog naselja Popovog Dola danas nema ništa. Ostala je samo zapuštena zgrada župnog dvora koja je napuštena 1981.i kapela sv. Matije. Među lokalnim stanovništvom vlada vjerovanje kako je krađa kipa Majke Božje Okićke koja se dogodila prije tragedije i samo vrijeme tih događaja (između blagdana Uskrsa i Tijelova) Božja kazna. Inače, klizište u blizini naselja se pojavilo i 2001. što je pokazatelj da ovo baš i nije pogodno mjesto za vikendicu. Prema nekim novijim podacima na području Samoborskog gorja i Plješivičkog prigorja registrirano je 166 klizišta – 14 aktivnih, 61 je danas umireno klizište, a 154 su nestabilne padine. Eto, tako da znate! yes