Zaboravljena mjesta

petak, 25.12.2020.

Umjetno jezero Kruščica - bivše selo

Listam današnji Jutarnji (dobro, lažem. Skrolam) i naletim na veliki naslov koji kaže: "Zadnji Božić u Kosinju: sela, crkve, školu i groblja potopit će jezero, ljudi će morati odseliti". Općenito, svi više manje znamo uzroke nestajanja sela, ali nekako mi sami naslov nije baš najjasniji jer onako, to bi se moglo spriječiti jel. Nisam iz tog kraja, ali sam čuo za česte poplave koje se tamo događaju. Čitam o vjerojatnoj propasti sela Kosinj koje bi trebalo biti poplavljeno. O njemu će možda za par godina pisati netko kao ja. Također, piše da ovo zapravo nije nešto što stanovnici nisu očekivali jer se to već u prošlosti dogodilo i da su neka sela već iseljana i namjerno poplavljena. Broj stanovnika Kosinja sve je manji, a može se reći kako selo umire bez obzira na moguće plavljenje jer zbog raznih ekonomskih razloga, ali i neizvjesnosti oko izgradnje hidroelektrane ljudi odlaze. Sasvim dovoljno da se upali lampica, ali i laptop, te da se baci u malo istraživanja. Zanimljivo, taman u trenutku kada se upalila lampica iz slušalica je treštala od Borisa Novkovića Tamara (ne, ne postoji nikakva Tamara trenutno u životu) i ono njegovo: "da me barem nešto udari...". Spominjem to jer volim takve priče i čim takvo nešto vidim ostavljam sve i idem proučavati. Kao da me nešto udari. Istina, nisam baš nešto posebno niti radio, ali ok sretan (jeo kolače, velika žrtva).



Kruščica je nekoć bila veliko selo kroz koje je protjecala rijeka Lika. U selu je živjelo oko 60 obitelji koje su se bavile poljoprivredom. Kruščicu su krasile mnoge kamene i drvene kuće, imala je groblje i školu. U središtu sela nalazila se crkva posvećena zaštitniku Kruščice, svetom Iliji. Dan svetog Ilije slavio se 20.srpnja. Tada bi se narod okupio u središtu sela te se plesalo, pjevalo i družilo. Početkom šezdesetih godina sve obitelji su dobile odštetu i započelo je iseljavanje. Najveća isplaćena svota bila je 14 milijuna dinara. Stanovnici su za ove planove znali duži niz godina (još od 1912.), isto kao što danas to znaju i stanovnici Kosinja. Nakon što su stanovnici napustili svoje domove, Kruščicu je 1965. godine prekrilo 80 milijuna kubika vode. Jezero je izgrađeno zbog hidroelektrane Sklope. Većina stanovnika Kruščice preselila je u Zagreb, a samo desetak obitelji je odlučilo ostati u obližnjim mjestima. Kako bi sačuvali barem dio tradicije svog sela premješteni su oltar sv. Ilije i ostaci predaka na druge lokacije. Ostaci pokojnika su položeni u zajedničku grobnicu, a kod Vaganca (2011. godine - 30 stanovnika, nalazi se nekoliko kilometara od jezera) im je podignut spomenik. Oltar iz crkve sv. Ilije je premješten u crkvu sv. Ivana Krstitelja u Aleksinici (2011. - 169 stanovnika).



Danas, umjetno jezero pruža mir i zadovoljstvo onima koji ga posjete. Svakih 10 do 15 godina jezero se prazni, a to je prilika za mnoge da vide ostatke ovog sela. Definitivno, nešto što bi trebalo posjetiti u budućnosti. Pošto imam u planu odlazak u Gorski kotar moglo bi se i do Like produžiti yes Kad tad mah


Izvori: 1. https://ezadar.net.hr/dogadaji/2419231/u-lici-izronili-ostaci-kruscice/
2. https://likaclub.eu/tjedan-perusica-sto-se-nalazi-dnu-jezera-kruscica/
3. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/zadnji-bozic-u-kosinju-sela-crkve-skolu-i-groblja-potopit-ce-jezero-ljudi-ce-morati-odseliti-15018632


25.12.2020. u 18:52 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.12.2020.

Rudarsko naselje Ugljenik

Nakon sela Grđevice, htio sam pisati o bivšim rudnicima na prostoru Bilogore, ali je to jako široka tema koja zaslužuje malo više proučavanja. Stoga sam odlučio istražiti još jedno bivše selo - Ugljenik. Kao što samo ime govori, radi se o selu koje se nalazilo u blizini rudnika ugljenom i u kojemu su živjeli zaposlenici rudnika. U zadnje vrijeme dosta proučavam život ljudi u prirodi, planinama i šumama. Vjerojatno zato što bi i sam jednoga dana htio imati neku osamljenu drvenu kućicu negdje usred ničega. Nekadašnje rudarsko naselje Ugljenik nalazilo se 5 kilometara od Male Črešnjevice i 10 kilometara u planini, dalje od Velike Črešnjevice. Jedna od boljih posljedica opsesije sa okakvim stvarima je što čuješ za razna sela za koja nikad ne bi čuo. Tako i za Malu i Veliku Črešnjevicu. To su mjesta koja se nalaze na oko 20 kilometara od mog rodnog grada Virovitice. Ugljenik se još nazivao i Stara i Nova Kolona jer je naselje bilo rasuto na više mjesta oko rudarskih okana. Djeca rudara pješačila su rudarskim stazama po nekoliko kilometara iz Nove Kolone u pučku školu u Staroj Koloni. Kuće su bile zidane, a uz njih su bile i staje za smještaj konja. Konji su služili za dovoz drva iz okolnih šuma koje se onda koristilo u razne svrhe (npr. za podgrađivanje hodnika u rudniku - poveznica sa iskorištavanjem šuma). Prijevoz iz rudarskih jama odvijao se tako da su ugljen izvlačili najprije u drvenim vagonetima (da, vagonet yes Za više informacija guglati, ali to je onaj mali vagončić) jaki izvježbani konji. Kasnije, dolaskom struje, željezne vagonete pune ugljena iz okana izvlačili su na površinu pomoću čeličnih vitala. Uglavnom, pruga je išla od rudnika do Pitomače. Najveću ekspanziju rudnik je, prema Dragutinu Feletaru (Podravski zbornik, godina 1988., strane 291-296), zabilježio 1925. godine. Te godine iskopano je 25,7 tisuća tona lignita, a bilo je zaposleno 310 radnika. Najveći iskop bio je 1933. godine, s 31,9 tisuća tona i s prosječno 248 zaposlenika. Rudnik je pripadao u opremljenije u sjevernoj Hrvatskoj.



Lavoslav Singer bio je upravitelj rudnika. Raspolagao je s dosta suvremene mehanizacije te je izgradio vlastitu energanu za vuču ugljena i crpljenje vode iz rudnika i separaciju u Pitomači. Za smještaj zaposlenika bile su izgrađene dvije kolonije. Stara se sastojala od 10 zgrada sa 45 stanova, a Nova od 4 zgrade i 16 stanova. 1930. vođen je štrajk tristotinjak radnika zbog otpuštanja njih 30. Štrajk je ugasila policija, a neki rudari su uhićeni i protiv njih se vodio postupak. Posao je bio izuzetno težak, a radilo se i do 10 sati dnevno. Oni koji su se pobunili bili su otpušteni. Tek 1938. radnici dobivaju povišicu 7 - 12%. Općenito, prava radnika su bila mala te su oscilirala iz godine u godinu. Nakon Drugog svjetskog rata opao je interes za ugljenom, a nafta i zemni plin su postali bitniji resursi. Sve je to dovelo do zatvaranja rudnika 1969. godine. Mnogo je ljudi ostalo bez posla, a sudbina naselja postala je više manje jasna. Većina stanovnika je otišla, dok je manji dio ostao u Maloj i Velikoj Črešnjevici. Iako se još 1985. pisalo o ponovnom otvorenju rudnika do toga nikada nije došlo.


U ovo doba Korone, posebna zahvala Google-u koji mi je omogućio mirno lutanje Črešnjevicama, a da se nisam maknuo iz svoje sobe sretan




Izvori: 1. Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ - Prijeratno podravsko rudarstvo (Rudnici ugljena na području koprivničke i đurđevačke Podravine do drugog svjetskog rata)
2. http://www.glas.hr/336371/11/Nestali-bez-traga-Slavonski-rudnici-i-rudari-zaboravljeni-u-proslosti
3. DRAGUTIN FELETAR: POVIJESNI RAZVOJ I SUVREMENO ZNAČENJE VAĐENJA UGLJENA NA PODRAVSKOJ BILOGORI; 1986.

17.12.2020. u 16:13 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.12.2020.

Bivše selo Grđevica – mjesto mračne prošlosti

Dok šetam obroncima Papuka i gledam u svoj GPS prijamnik na njemu se u moru točaka koje moram obići nazire preko cijelog ekrana mjesto Grđevica. Dignuvši pogled uočavam kako oko mene nema nikakvog sela. Nema niti ruševina. Nailazim samo na malenu prostoriju sa rešetkama na prozoru. Slikam i odlazim. Ne znam što je to. Možda i bolje da ne znam. Približava se kraj radnog vremena i nalazim se sa ostalim kolegama. Neki su domaći, neki ne. Ovi domaći mi kažu kako je to bivše selo, nestalo u “onom” ratu. Sjedamo u kombi i neravnim šumskim putevima “jurimo” na glavnu cestu Pakrac – Požega. Nalazimo se na pola puta između ta dva grada. Rastajem sa sa domaćim dečkima i nastavljam put doma; u oko 65 kilometara udaljeno mjesto stanovanja.



Poznavajući povijest Pakraca i okolnih mjesta i svega što se događalo prije, za vrijeme i poslije rata nije ni čudno što neka sela nestaju, ali ipak odlučim više proučiti Grđevicu. Sreća pa sam još nekoliko dana bio na istom mjestu. Tamo se nalazi nekoliko bunara koji se od trave i trnja jedva vide. Kolega Ivor pažljivo i precizno bijelim sprejem obilježava jednog od njih. Bunar se nalazi odmah uz šumski put kojim često prolaze planinari na putu prema vrhu Čučevo (854 m). Grđevica je na otprilike 500 metara nadmorske visine. Vrlo je jednostavno primijetiti kako se radi o planinarskoj ruti jer su po stablima crveno bijeli krugovi. U blizini se nalazi i zapušteno, staro seosko groblje koje nažalost nismo stigli vidjeti. Bivše selo nalazi se na prostoru velike čistine koja kao da simbolizira prazninu i nestajanje jednog mjesta. Mjesta koje je nažalost, bilo osuđeno na propast. Mjesta u kojemu su ljudi živjeli, rađali se, umirali, voljeli se. Ne uzimajući u obzir nacionalnost i vjeru ovo gledam sa nekog drugog stajališa. Onog istraživačkog.




Jedino što sam o Grđevici uspio saznati iz prošlosti je to da je mjesto vjerojatno nekad bilo naseljeno. Dokaz tome su sastojine pitomog kestena. Vrste koja je u prošlosti bila prisutna uz naseljana mjesta te je stanovništvu služila u razne svrhe. Pogotovo je bila bitna u vrijeme Osmanskog Carstva.



Prema podacima o broju stanovnika Grđevica je najviše stanovnika imala 1931. godine, 225. 1857. godine imala je 142 stanovnika, 1869. 138, 1880. 119, 1890. 144, 1900. 158, 1910. 198, 1921. 178, 1931. 225, 1948. 91, 1953. 94, 1961. 106 i 1971. 8 stanovnika. Samo mjesto vjerojatno su naselili Srbi koji su se počeli doseljavati na Pakračko područje za vrijeme Osmanlija, ali i nakon njihovog odlaska. Pakračko područje je nacionalno mješovito, što je nasljeđe Austro – Ugarske kada su se ovdje naselili pripadnici naroda iz raznih dijelova monarhije: Česi, Mađari, Nijemci i Talijani. No, pretpostavlja se da su u Grđevici živjeli većinom Srbi.





Drugi svjetski rat doveo je do smanjenja broja stanovnika. 21.12.1941. u Grđevici je osnovan seoski NO (Narodnooslobodilački odbor). Također, tijekom rata dogodio se i Ustaški pokolj iako je zločina bilo na svim stranama (Ustaše, Partizani, Četnici). Spominje se da je uništeno većina kuća u selu. U skoro istom danu kada je stradala i Grđevica stradala su i sela Gornji Vrhovci i Kantrovci. 1965. u Grđevici je i dalje najviše Srba (dominira prezime Kukić). Smanjenje broja stanovnika se nastavilo, te su 70.-ih i zadnje osobe napustile selo. Godine 1981. Grđevica se pripojila obližnjem selu Koturić (koje i danas postoji) te više kao selo, službeno; nije postojala.
1983. na području Grđevice vršeno je pošumljavanje. Trebalo se posaditi oko 490 tisuća sadnica smreke, crnog i običnog bora (više u Pakračkom vjesniku; slika u tekstu). Posljedice toga vidljive su i dan danas. Kulture smreke i danas se nalaze u blizini Grđevice.





Nažalost, ionako tužna sudbina sela dobila je još jednu crnu mrlju i to za vrijeme Domovinskog rata. Početkom rata Grđevica je postala uporište srpskih ekstremista. Tamo se nalazio i prvi improvizirani logor. Hrvatski "Gandhi" kako je nazivan dr. Ivan Šreter bio je priveden u Grđevicu i ispitivan, nakon čega je prevezen u logor Bučje gdje je i posljednji put viđen. Tamo je ubijeno i nekoliko hrvatskih policajaca i vojnika. Područje Grđevice bilo je pod srpskom vlašću do 25.12.1991. kada je 136. brigada Hrvatske vojske osvojila sela Koturić, Popovce (Zabrdski), Ožegovce i Grđevicu - Operacija Orkan '91. Time većinom i prestaje spominjanje ovog sela. Nema ga više niti na kartama, a spominju ga samo stariji stanovnici sela oko Pakraca. Jasno je i zašto. Kao šumar nekad se pitam što bi bilo kada bi stabla mogla pričati? Pogotovo ona od 100 ili 120 godina.

13.12.2020. u 19:28 • 2 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



  prosinac, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Ožujak 2022 (4)
Svibanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (1)
Prosinac 2020 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi