Slomljena Srca

Čak i kad nam veza traje vrlo dugo, obično ne zaboravljamo one divne trenutke s njenog početka, specifične trenutke koji su jako doprinjeli tome da se zbližimo s voljenom osobom, da nam se ona još više svidi. Nije loša ideja povremeno se podsjetiti tih trenutaka - pa i ponoviti ih, ako je ikako moguće.

Na što mislimo? Sjetite se početka svoje veze s voljenom osobom, i nekih lijepih trenutaka koji su vam se urezali u pamćenje. Klupa u parku na kojoj ste sjedili i pričali satima i ne primjećujući kako vrijeme leti. Film koji ste zajedno gledali i plakali od smijeha, i pomislili kako je super što ste naišli na nekog kome se taj film dopao kao i vama. Kafić u kojem ste sjedili jednom tjedno; bio vam je kao neki ritual otići tamo u određeno vrijeme, i pričati o svemu i svačemu, ili ponekad samo sjediti za stolom tog kafića, gledati se, i osjećati da je to - to, da ste našli osobu s kojom želite provesti ostatak svojeg života. Takvi trenuci.

Jednom kad se sjetite tih trenutaka (već i sam razgovor s voljenom osobom o tome vjerovatno će vam oboje izmamiti osmijeh na lice i učiniti da se osjetite nekako toplo i sretno), razmislite o mogućnosti, ukoliko takva mogućnost postoji, da ponovite nešto od toga. Da ponovo pogledate onaj film, na primjer. Ili ponovo zasjednete na onu klupu (nije obvezno da opet tamo sjedite satima). Ponovo odete u onaj kafić, ako još uvijek postoji (ne bi vas trebalo posebno oneraspoložiti ni ako je umjesto kafića sad tamo nešto drugo, možda se svejedno možete "malo motati" tuda, a trenuci koje ste nekada proživjeli tamo mogu biti "mala tajna" između vas i voljene osobe, ostali prolaznici i ne slute što za vas znači to mjesto...).

Ovakva podsjećanja znaju donjeti dosta radosti, da vas ponovo podsjete zašto ste se i kako zaljubili u voljenu osobu i da vam poput čarolije vrate dijelić atmosfere s početka veze. Probajte!

_Josip_

Male sitne laži su bitni dio naših svakodnevnica. Smatramo ih konvencionalnim sredstvom u razgovorima (i odnosima) s drugima, izgovaramo ih radi ljepše i ugodnije konverzacije s drugim ljudima. Najčešći odgovor na pitanje: "Kako si?" glasi "Dobro", čak i onda kad to nije baš tako. Izgovaranje tih malih laži najčešće je posljedica ljudske težnje skladu, ali predstavlja i svojevrsno izbjegavanje konflikata koji bi mogli nastati ako bi nekim slučajem u tom trenutku bila izgovorena istina.

Ipak, ova vrsta osnovne potrebe za skladom predstavlja glavni kamen spoticanja pri ostvarivanju onoga što bi se moglo nazvati pravim skladom. Naravno, priznavanje istine samom sebi, a onda i drugima nije uopće lagan posao. No, pozitivni efekti znatno nadjačavaju rizike. Najvažnija stvar u osobnom stavu i razvoju, zapravo osnovni uslov, jest iskrenost prema samome sebi. Iskrenost počinje unutar nas i širi se na osobe u našem okruženju. Tek kad se suočite s vlastitim osjećajima i vjerovanjima, možete se ponašati u skladu s njima i skolpite odnose s drugima i profesionalni život u jedinstvenu cjelinu. Negiranje istine, bolje rečeno samozavaravanje, stvarno djeluje razarajuće na naš osobni život, uključujući tu i odnose s drugima.

Osnovni uslov za liječenje samoga sebe, u psihičkom i u fizičkom smislu, je iskrenost. Ona je ujedno i najvažnije sredstvo koje može pomoći ljudima da se uhvate u koštac sa svojim strahovima od odbacivanja, nepriznavanja i povrijeđivanja, koje su, najvjerovatnije, stekli u najranijem djetinjstvu. Upravo zbog toga, iskrenost pomaže da prestanemo izbjegavati emotivnu bol i da, suočavajući se sa stvarnošću, najuspješnije pobijedimo sve svoje probleme.

_Josip_

Svakome se kadkad desi da nekim svojim postupkom, gestom ili određenim riječima koje su mu "iskliznule" nenamjerno povrijedi kolegu, prijatelja, rođaka... U takvim situacijama, svakako, neprijatnim, zbog srama ili stida mnogima teško pada poslije toga izgovoriti makar jedno kurtoazno "oprosti". A trebalo bi. Ako ne znate kako da napravite prvi korak, sjednite i razradite svoju taktiku za izgovaranje te tako male, ali teško izgovorljive reči.

Pripremite se. Analizirajte situaciju. Razmislite o svemu što se dogodilo. Zbog čega bi se točno trebalo ispričati? Koliko je vaš postupak pogodio određenu osobu? Kako joj se možete iskupiti? Da li bi to bilo u mjeri s onim što ste učinili? U svakom slučaju, trudite se biti čim više staloženi. Pričekajte trenutak kad ćete moći nasamo porazgovarati s osobom koju ste povrijedili; sigurno je bolje tako nego da to uradite pred drugima. Razgovor teće lakše kad je "u četri oka". Naravno, trebate iznijeti sve argumente, ali sniženim tonom. Pričajte jasno i umjereno. Ne postavljajte se naduti i bučni, to bi moglo djelovati agresivno. Najvažnije je da osobi kojoj se ispričavate djelujete iskreno. Zato, ne zaboravite je gledati u oči dok joj opravdavate svoj postupak. Ako u toku razgovora gledate na sve strane, izgledat će kao da sve radite tek radi reda i kao da jedva čekate završiti s tim.

Pokušajte da bez maskiranja priče argumentirate svoj postupak. Budite konkretni. Trudite se biti što jasniji, kako bi vas dotična osoba razumijela. Ako je bitno, budite spremni ispraviti svoju grešku. Ukoliko ne znate kako, pitajte osobu koju ste naljutili. Na kraju, potrudite se pružiti ruku. Potrudite se ne odugovlačiti s pričom i ne postavljajte pitanja. Ako osoba kojoj se pravdate želi nešto reći, ne prekidajte je. Nema potrebe upadati u raspravu. Ako vaša isprika nije prihvaćena, povucite se. Izbjegavajte raspravu ili svađu po svaku cijenu - to bi samo dodatno moglo pogoršati stvari.

_Josip_

Svakodnevna je situacija da nas svakog dana bar nešto iživcira. Najčešće to živciranje brzo prođe, ionako se radilo o ne pretjerano bitnoj stvari. Problem nastaje onda kad se baš žestoko iznervirate zbog nečega u biti sitnog i kad se zbog takvih sitnica stalno živcirate.

Da ne bi bilo zabune, naravno da ćete se živcirati, ili se osjećati uzrujano, zbog nekih krupnih problema, kao što su ozbiljni zdravstveni problemi (vaši ili, nekad još i teže, vama bliske osobe), veliki kvarovi u kući (recimo, pukne neka cijev pa imate poplavu u stanu), veliki problemi na poslu (na primjer, žrtva ste mobbinga). Ipak, česta je pojava da se ljudi nerviraju zbog sitniva.

Konkretan primjer? Recimo, pobjegao vam je autobus. To je nezgodno, ali je nakon 15 minuta stigao drugi, malo ste zakasnili na posao, i u biti nikakvih ozbiljnih posljedica nije bilo. A vi se zbog toga nervirate, i nervirate, i nekoliko sati kasnije i dalje ste iznervirani.

Opisana vrsta živciranja posebno je česta onda kad zapravo nemate ozbiljnih problema u životu. Jeste, ima neprijatnosti, nije sve idealno (a kada i kome je?), ali imate od čega (pre)živiti, nitko vama drag nema nekih većih problema ma koje vrste, ni vama se, kao što smo rekli, ništa jako loše ne događa. Onda vam se svaka sitnica koja vas zadesi čini kao nešto jako veliko. Često je i to da do opisane vrste živciranja dođe onda kad odjednom imate puno više slobodnog vremena nego što ste navikli, recimo, nakon što odete u penziju. Dok ste išli na posao, svakog dana ste se suočavali s krupnijim i sitnijim izazovima na koje je trebalo odgovoriti, a sad svega toga odjednom nema. Može paradoksalno zvučati, ali ne imati veće probleme je situacija na koju se nije nimalo lako naviknuti - kao da smo "programirani" za preživljavanje "bježi ili bori se" situacija, i ako one izostaju, skloni smo tome da ih stvorimo umjetnim putem.

Što učiniti? Lako je reći "prestanite se više živcirati zbog gluposti", znatno je teže to i učiniti. Jedna stvar koja pomaže je da se zaposlite nečim, nađete neki dodatni hobi ili nešto, počnete učiti nešto novo - kad ste zaposleni nečim i imate konkretne stvari za riješiti, manje ćete izmišljati probleme tamo gdje ih nema. A druga stvar koju možete učiniti je slijedeća: kad vas nešto natjera da se osjetite uzrujano, zapitajte se hoće li ta situacija biti riješena u roku od tjedan dana (ili i kraće), može li ostaviti trajne negativne posljedice i koliko loše bi te posljedice mogle biti. Jednom kada tako raščlanite problem, ako uvidite da se radi o nečemu što će ovako ili onako biti ubrzo riješeno, i da i najgore zamislive posljedice toga nisu ništa ozbiljno, lakše je smiriti se - naročito ako se u međuvremenu zaposlite nečim što će vam skrenuti misli. A možete probati i da sami sebi skrenete misli na neke lijepe stvari, na nešto što vas raduje.

Nasmiješite se!

_Josip_

U emotivnoj vezi stvari ne funkcioniraju uvijek kao na filmu i sitnice često izazivaju dnevne frustracije, nesuglasice, pa i ozbiljnije sukobe. Jedna od takvih "sitnica" je neurednost jednog od partnera. Bilo da je u pitanju muškarac ili žena, za onog "urednijeg" podjednako je dosadno svakodnevno opominjanje glede stavljanja stvari na mjesto, čišćenja pepeljare ili uklanjanja tragova brijanja s malo prije opranog umivaonika. Štoviše, osoba koja je donekle urednija (što nužno ne znači da je primjer pedanterije i sitničavosti) tad je dovedena u situaciju da konstantno prigovara, što se vremenom, ukoliko partner ne usliši vapaje, može pretvoriti u bezuspješnu i zamornu rutinu za oboje.

Žene su, generalno, u većoj mjeri sklone ispoštivati minimum urednosti, što muškarci znaju i često se unaprijed oslanjaju na to. Ova inercija nije dobra za vezu, jer se inicijalna trpeljivost i uvažavanje povremene mušičavosti partnera može lako izokrenuti u nezadovoljstvo i bijes. Svakako, muškarci ne trebaju očekivati automatizam oličen u prekrasno ispeglanim košuljama, čistim suđem i prozorima koji sjaju poput ogledala, bez vlastitog napora i obveznih 50% učešća u sređivanju i održavanju životnog prostora. Nitko ne želi biti "roditelj" odrasloj osobi koju bira za partnera, niti da se pretvori u pokretnu perilicu, ili robota koji automatski ubire bačene prljave stvari s poda.

Tretman "izlječenja" za oba spola je isti: jednostavno prekinuti s ugađanjem manje urednom partneru. Kad se prljavo posuđe nagomila, dnevna isporuka ispeglanog mirišljavog veša prestane, a ona/ona se počne poplitati u vlastite elemente kaosa, možda će prosvijetljenje konačno uslijediti.

_Josip_

Stalno jedno te isto, jedno te isto, jedno te isto. Da čovjeku dođe zlo. Ne da mu se ni ustati, a kamo nešto započeti. Jednolikost ubija.

Spas se obično traži u vansjkoj promjeni. Čovjek pokušava jedno, pa drugo, pa treće, kako bi vratio okus, ponovo pronašao draž života. Ali mu brzo postaje bljutavo sve čega se uhvati. Jednoličnost ga prati kud god da krene. Kao kakvo prokletstvo.

Čovjek onda ne zna što bi sa sobom. Pada u tupu obamrlost.

Prokletstva ipak nema. Sami stvaramo većinu svojih problema i sami smo u stanju s njima izaći na kraj. Ukoliko se uputimo pravim putem. Nesreća je što lutamo, nesreća je što izlaz tražimo tamo gdje ga nema, niti ga može biti.

Jednoličnost je u nama, ne u svijetu oko nas. Jednoličnost je ishod našeg odnosa prema onome što živimo, prema onome što činimo. To je posljedica naše izdvojenosti, naše ravnodušnosti, naše nezainteresiranosti. Mehaničko je i mrtvo ono u čemu ne učestvujemo svim srcem. Bez unutrašnjeg žara, sve je hladno, sivo, tmurno.

Naprotiv, nikad ne postaje teret ono u što se unosimo svim svojim bićem, ono u što ulazimo sa strašću. Naš interes, naš žar čini stvari uzbudljivim, raskošno različitim. Svaka čisto vanjska promjena se ubrzo svede na isto. Iz jednoličnosti nas izbavlja samo ona unutarnja promjena, jedina istinska. To je promjena u odnosu prema životu kojim živimo. Uronimo li zaista u njega, otkrit ćemo da je neizmjerno raznovrstan.

_Josip_

Kako se osloboditi energije koja je u vama i koju stalno držite pod kontrolom? Željeli bi mnogo toga pokazati i iskazati kad ste sami s voljenom osobom, ali ste puni stega i nekih krutih navika. Kad dolazite na sastanak, željeli bi da se na vašem licu vidi oduševljenje i radost koju osjećate kad je/ga ugledate, a umjesto toga, vi se samo pozdravite i poljubite kao da ste poljubili nekog daljeg rođaka.

U vama sve kipi od emocija, a vi emitirate samo sivu boju i šuštanje kao na TV bez programa. Mislite da vaš partner zna kako se vi osjećate. GRIJEŠITE!

Ne može znati što vi osjećate ili želite kad ste u njenom/njegovom društvu ako joj/mu to i ne pokažete. Tako će proći dani a možda i mjeseci, i na kraju će vas ostaviti jer će misliti da ste se vi ohladili, odnosno da ste oduvijek i bili hladni. A zapravo, vi samo niste znali pokazati koliko vam znači.

Vi, očajni, ne znate kako se izvuči iz cijele priče i što vam preostaje. Da počnete objašnjavati i ispravljati neke nesporazume... Samo nemojte čekati zadnji tren. Što vječno čekate? Pravi trenutak, savršen, ne postoji. U svakom trenutku i na svakom mjestu vi možete pokazati što osjećate, jer nekad može biti kasno - kasno za vas dvoje. Zar sebi želite "priuštiti" da vam vaš(a) dragi(a) kaže da je kasno i da vam okrene leđa?

Ne štedite svoje emocije, ne kontrolirajte ih u toj mjeri i dozvolite samo još njoj/njemu da vidi što se u vama i sa vama događa i što vas to veže za nju/njega. Ljubav je pozitivna, zaljubljenost nije sramota ili nešto što se krije, i umjesto da skrijete pogled kada je/ga ugledate, vi je/ga pogledajte ravno u oči i nasmijte se. Bacite joj/mu se u zagrljaj koji može reći više nego bilo koja riječ.

_Josip_

Nekad je zanimljivo i pomalo avanturistički imati seks "za jednu večer". Ljubitelji spomenutog "sporta" reći će da je takav seks prije svega neobvezatan, intrigantan, uzbudljiv i uvijek nov. Razloga "za i protiv" ima napretek: sigurno je da seks sa privlačnom nepoznatom osobom može biti ostvarenje fantazije, ali da isto tako nosi niz posljedica, od kojih neke mogu biti i od životne važnosti.

Ako ste se već unaprijed odlučili upustiti u avanturu tipa "one night stand", potrebno se dobro pripremiti. Prije svega, nikako se ne smije desiti da se ne vodi računa o odgovarajućoj zaštiti - kondom je najbitniji uslov za sve slijedeće događaje: potencijalni partner može slobodno biti izbrisan sa spiska ukoliko odbije koristiti zaštitu. Spolne boleštine vrebaju iza svakog čoška, a da ne govorimo o AIDS-u. Dakle - najprije nabavite "rekvizite".

A sada - prelazimo na ugodniji dio priče. Stigli ste na feštu i - magija se dogodila: vi i On/Ona jednostavno ne možete odvojiti poglede, toliko je jaka kemija među vama. Možda je baš to prilika da doživite svoju avanturu sa savršenim i opasno privlačnim strancem.

Mnogi su kasnije suočeni s dilemom tipa da li je trebalo da joj/mu ostavim broj telefona, ili se ujutro (nakon svih događaja) osjećaju neugodno i uz nekoliko nespretno sročenih rečenica jedva čekaju "zbrisati" s mjesta zločina. Treba se postaviti zrelo: šteta nije učinjena - oba učesnika su, na kraju krajeva, odrasli ljudi koji su u priču ušli na osnov vlastitog pristanka i želje, te tu razloga za sram nema. Druga je stvar ako se vi osjećate ružno nakon isprobanog "one night stand"-a: baš iz tog razloga, treba dobro i unaprijed razmisliti da li ste stvarno spremni za takva i slična iskustva.

Većina žena i muškaraca trudi se prikriti eventualnu želju za daljim kontaktom s "jednovečernjim" partnerom: u "seksualno oslobođenom" svijetu suprotna težnja smatrala bi se ugrožavanjem nečijeg prostora. Ovo je pogrešno: ništa vas ne košta da ostavite broj telefona, ili da e-mailom naznačite kako vam je bilo ugodno i potom ponudite čvenk na kojem ćete, za promjenu, i pričati. Stvarima treba prići slobodno i otvoreno: možda će vas Ona/On nonšalantno odbiti, a možda - zašto da ne - uplovite u jednu strasnu, lijepu i dugu vezu.

_Josip_