Slomljena Srca

Često se piše o tome da stvari u vezi trebaju biti čiste i jasne, trebate znati na čemu ste, u kojoj ste fazi veze, što tko želi, što osjeća, o svemu se treba dogovoriti... Dobro je kad je tako, ali u nekim vezama stvari kao da same nekako teku - i funkcionira i to.

Niste niti sami svjesni kad ste počeli izlaziti s tom osobom, neko vrijeme ste se družili "onako", a onda je to preraslo u nešto više, potpuno spontano. Ne znate točno ni kad ste počeli živjeti s njom/njim, sve je išlo nekako spontano i po redu, ostavili ste nekoliko stvari u njegovom/njenom stanju, da vam se nađu (sitnice, nešto veša i nešto da se presvučete, pa...), sve češće ste ostajali kod te osobe prespavati i u jednom trenutku shvatili da vi praktički živite zajedno. Nije bilo nekih posebnih dogovora, jedno bi nešto predložilo, drugo bi se složilo, i to bi bilo to. Niste radili ni neke posebne planove, eventualno biste se unaprijed dogovorili o ljetovanju ili zimovanju, jer je to, zbog poslovnih obveza, malo teže izvesti spontano. Nije bilo ni razgovora ni pregovora o kućnim poslovima, i to je išlo spontano, radi tko što stigne i tko što zna, možda vam kuća baš ne liči na uglancanu apoteku, ali sve bitno je urađeno. I tako redom.

A onda vas neka vama draga osoba koja ima problema u vezi pita za savjet, jer vama tako lijepo ide, i tek tada se zapravo zamislite o svojoj vezi i upitate se da li je sa njom sve u redu, jer sve nekako ide. Bude trzavica tu i tamo, ali nešto od toga riješite, a nešto nastavi nervirati vas ili voljenu osobu (ne toliko da bi poželjeli rastanak). Ali sva ona priča o dogovorima, kompromisima, rješavanjima sukoba, kako se to po nekim pravilima radi... Niste iz te priče. Osobi koja vas je pitala za savjet ne znate što odgovoriti, jer je sličan trenutak u vašoj vezi, onaj koji kod nje izgleda tako dramatično i tegobno, prošao neprimjetno, bez puno teksta i drame. Jednostavno vam je neobično kad shvatite koliko vaša veza nije slična vezama onih koje znate.

Što je neobično, još i nekako, ali da li je i u redu? Da li će vam se u nekom trenutku obiti o glavu što vam veza nije bila više, pa recimo, uobičajeno normalna? 100% garancija nema (baš kao što ih nema ni za "tipične" veze, što god to stvarno značilo), ali ako vam stvari u vezi lijepo teku, onda vam lijepo teku. Ima veza u kojima se sve nekako spontano desi, i to je potpuno u redu, nisu ni bolje ni lošije od drugih, samo su manje uobičajene.

Ako ste u takvoj (ili drugačijoj od takve, a sretnoj) vezi, uživajte! Važno je da je veza sretna, ostalo su detalji.

_Josip_

Strah od drugih otežava, zagorčava, sakati život. Čini ga skučenim i mučnim. Osoba koju je preuzela ova fobija zazire od pojedinih društvenih situacija ili od ljudskog društva, iz straha da će biti predmet zlobnog i zlonamjernog, ponižavajućeg interesa.

Svi, tako to izgleda toj osobi, zure u nju, pronalaze joj mane, loše osobine, sramne slabosti. Kao da je stalno pod nekim nemilosrdnim mikroskopom. Čini joj se da privlači previše pažnje. Boji se da radi ili bi mogla uraditi nešto nedolično, neprihvatljivo, glupo ili smiješno, što bi je izvrglo osudi i ruglu. Vjeruje da je ljudima neprijatna, da svi o njoj misle sve najgore.

Osoba sa tom fobijom se osjeća izloženom, ranjivom, bez obrane. Izbjegava pojedine situacije ili ljudske kontakte u cjelini, sve više sužavajući svoj život. Povlači se i zatvara. Tako se osjeća zaštićenijom, sigurnijom.

Zapravo, precjenjuje važnost koju ima za druge i preuveličava pažnju koju joj posvećuju. Potpuno bježi od jednostavne činjenice da ljudi imaju bitnijih briga i pametnijeg posla nego da se neprekidno bave njenim nedostacima i manama, stvarnim ili izmišljenim. Doživljava sebe kao centar makar i negativne pažnje. Ima u tome nekog izokrenutog, uvrnutog narcisoizma, nekog odbijanja prihvaćanja da drugi zapravo ne mare za nju, bar ne onoliko koliko bi željela. Nekako joj je draže da je smatraju lošom nego da se na nju ne obaziru. Paradoksalno, takva osoba sebe istovremeno doživljava kao jaku važnu i potpuno bezvrijednu. Važnu upravo u toj i zbog te bezvrijednosti.

Osoba koja pati od straha prema drugima je vrlo nepravedna prema sebi. Opsjednuta je svojim manama, koje preuveličava ili izmišlja. Prema sebi se odnosi sa ogromnom netrpeljivošću, ogorčenim neprijateljstvom, ubojitim prijezirom. Zatim odnos koji ima prema vlastitoj osobi projicira kao nešto što dolazi izvana. Osobno neprijateljstvo, prijezir, doživljava kao tuđe, kao nešto što potiče od drugih ljudi. To drugi, izgleda, ne ona sama, vide u njemu sve najcrnije. Ne omalovažava on sebe samog, to drugi čine.

Drugi, naravno, o takvoj osobi nemaju tako loše mišljenje, kakvo im pripisuje, ali ga je u to nemoguće uvjeriti jer sam sebe smatra najgorim od najgorih. Zašto? Zato što nije najbolji među najboljima. Takva osoba sebe premalo uvažava jer od sebe previše traži.

Osoba koja se boji drugih (socijalni fobičar) je žrtva neumoljive potrebe za savršenstvom i sklonosti da na vanjski svijet reflektira neprijateljstvo koje osjeća prema sebi, jer mu je savršenstvo nedostižno.

_Josip_

Dakle, kao što naslov govori svima skupa i vašim najdražima: SRETAN VAM USKRS!

Usput, evo ponešto o blagdanu Uskrsa..
Uskrs je najveći blagdan kršćanstva, to je dan uskrsnuća Isusa Krista.
Kako nam Biblija govori: Po suboti, u osvit prvog dana sedmice, dođe Marija Magdalena i ona druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres, jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi i odvali kamen i sjede na njega. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi. Kada dakle žene pogledaše, opaziše da je kamen od groba odvaljen; a bijaše vrlo velik.

Zatim anđeo reče ženama: "Znam, vi tražite Isusa Nazarećanina raspetoga. Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu kako reče! Dođite i vidite mjesto gdje je ležao. Sjetite se samo što vam je navijestio dok je još bio u Galileji, kad je govorio: Sin čovječji treba da bude predan u ruke grešnicima, da bude raspet i da treći dan uskrsne. Potecite žurno i javite njegovim učenicima, i Petru, da je ustao od mrtvih. I gle, on pred vama ide u Galileju, ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče. Eto, rekoh vam."

A one se žene sjetiše riječi Isusovih, brzo otiđoše s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše da obavijeste njegove učenike. I gle, Isus im iziđe ususret govoreći "Zdravo!" One poletješe k njemu, obujmiše mu noge i ničice mu se pokloniše. Tada im Isus reče: "Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!"

U zapadnom kršćanstvu priprema za Uskrs jest korizma. Nakon završetka korizme dolazi Cvjetnica, Veliki tjedan koji uključuje Vazmeno trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. Nakon Uskrsa slijedi Uskrsni ponedjeljak. Tradicionalna priprema započinje Velikom subotom kad se odlazi na bdijenje. Na misi se pali uskrsna vatra na žutoj ili bijeloj uskrsnoj svijeći. Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Sutradan se na samu nedjelju pjevaju veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.

Uz slavlje Uskrsa najčešće se vežu brojni simboli i običaji koji variraju od zemlje do zemlje. No većini je zajedničko ukrašavanje pisanica. Česti simboli jesu zečevi i pilići, a također i brojne slastice.

U Hrvatskoj je uskrsnoj tradiciji bojanje jaja, takozvanih pisanica. Pisanice su osim simbola života bile i tradicionalan dar, a često su si ih međusobno darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama (ovo se jaje za poljubac daje - Međimurje), kako ljubavnim, tako religioznim i čestitkama. Djevojke bi u Podravini svoje dobivene pisanice ponosno stavljale na prozore, a u Dubrovniku bi mlade zaručniku darovale tucet jaja, a budućoj svekrvi ispekle bi pletenicu od tijesta.

U sjevernozapadnoj Hrvatskoj često se pale uskrsni krijesovi, tzv. vuzmenke. vatru pripremaju vjernici ispred crkava koji je pale klesanjem dvaju kamenova. Prije se vatra palila i tako da je svećenik potpaljivao tzv. gubu koja raste na drveću i panjevima ili se pak palila trenjem dvaju drveta čime bi nastala sveta ili živa vatra. Nakon paljenja vatre i blagoslova, muškarci su palili svoj komad drveta i nosili blagoslovljenu vatru kućama, a ostatak bi vjernika ušao u crkvu. Tako bi paljenjem svete vatre u domovima bio prisutan i sam Bog.

U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Veliku subotu (negdje i na Cvjetnicu) cvijećem (često ljubicama) i biljem. Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano bdjenje. Na sam Uskrs tradicionalno se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje.

U tinejdžersku dob zaljubljivanja su bila isključivo osobna stvar. Čak i kad su vam očajnički bili potrebni razgovori, niste se pretjerano uzbuđivali. Ponašali ste se po onoj staroj "Što manje znaš - tim bolje", nadajući se, valjda, da ćete tako "one bubice" uhvatiti što kasnije.

Sa dvadesetim - sve se iz korjena mijenja: jedini program koji se non-stop uživo emitira na obiteljskoj radio-stanici je vaš ljubavni život (s novim vijestima svaki sat, bez glazbenog predaha). Glava obitelji obećava vrijednu nekretninu ako je "to ozbiljno". Mama s pravom želi upoznati izabranika/izabranicu vašeg srca. Ne udovoljite li tom "tako normalnom" zahtjevu, durit će se više od trogodišnjeg djeteta kojem je uskraćena čokolada. Tetke, strine i ostala mnogobrojna rodbina (pretežno ženskog spola) slute da nije baš pristojno zapitkivati o preostalim ispitima, ali "Imaš li...", "Tko je...", eventualno "A kako je..." - obvezna su uvodna pitanja na svim svadbama ili sprovodima, na kojima ih jedino i srećete. Bake su suptilnije - podmeću vam svoje izblijedjele fotografije iz mladosti tek da se prisjete koliko su godina imale kada su... Obitelj svaki raskid doživljava teže od vas samih, a za svaki novi broj telefona u vašem imeniku veže se kao za dobitnu srećku na lotu.

Tridesetima je namijenjen poseban tretman. Okružuje vas tako riječita, skoro opipljiva tortura šutnjom. Ljubav, brak (a tek djeca!) zabranjena su tema. Tu i tamo shvatite kako vaši bližnji naglo završavaju započete rečenice kada kročite u sobu. Svi profesionalni uspjesi, ekonomska nezavisnost, stabilan i organiziran život, mnoštvo prijatelja i najvažnije - zadovoljstvo emotivnim vezama koje ostvarujete (upravo onakve kakve i želite) - ne sklanjaju njihov sjetan izraz lica pri usputnom ćavrljanju o tome kako "Ivica i Marina, eto, imaju baš lijep život, vode Sanjicu u vrtić, kumovi ih često posjećuju..." Ne potežu argumente o tome kako je vaš život više nego lijep, kako je u vašoj kući mnogo više prijatelja, kako... Odgovor će, ma koliko razumni bili, uslijediti "Nije to isto."

U četrdesetim će...

Znamo da je slobodna populacija sve brojnija i da su priče o neženjama ili starijim gospođicama odavno prošlost. Iskreno vam trebaju vjerovati da je to izbor, a ne prisila. Možda i vjeruju i u to da neće zauvijek biti tako. Ali...

_Josip_

Lako je zamisliti da želite mijenjati sebe, no čini se da upravo vama to nikako ne polazi za rukom. Stalno se nalazite u situacijama u kojima vam smetaju ponašanje, reakcije, a ponekad čak i izgled ljudi oko vas. Pomalo vam idu na živce oni koji te sve nedostatke traže u vama. Vi jasno vidite da je vaš asistent spor, da manageri u vašoj firmi ne znaju donositi prave odluke, da vaš upravni odbor ne razumije opasnost koja vreba od konkurencije, jer nije spreman na vrijeme uvesti promjene, da vaša partnericaa ipak traži malo previše, a sama nema dovoljno razumijevanja...

Da nastavim sa nabrajanjem? I kako onda povjerovati da ćete mijenjajući sebe utjecati na to da i oni oko vas postanu bolji? Stalno se, naime, govori o potrebi da postanemo bolji, a time i da na bolje mijenjamo svijet. Da li je to uvijek moguće? Spremni smo ponuditi savjet drugima, a rijetko smo spremni to isto primjeniti na sebe. Kako, dakle, promijeniti sebe? Za početak, uklonite svaki otpor prema promjenama. Svatko od nas ima mogućnost (a začudo i znanje) da se promijeni, a time, utječući na svoju okolinu, i da mijenja i svijet oko sebe. Ako u jednadžbi s nekoliko nepoznanica promijenite barem jednu, mijenja se i rezultat. Zlatno je pravilo da unutarnja promjena zapravo rezultira i direktnim promjenama, ali i promjenama same okoline. Iako na prvi pogled izgleda nevjerovatno, ima tu logike.

Promjena u nama izaziva promjene izvan nas. Da bismo to postigli, nužno je biti spreman za promjenu i ukloniti granice u razmišljanjima, kojima smo skloni. Netko vas je izbacio iz takta, iznervirao vas ili osjećate da vam smeta? U tom slučaju, prvi korak je upitati samog sebe: Imam li ja u svojem karakteru i ponašanju neku lošu crtu koja me podsjeća na tu osobu i na taj način joj dopuštam da na mene utječe tako da ja burno reagiram? Iskreni odgovor na ovo pitanje mogući je početak vaše promjene na bolje...

_Josip_

Netko vam se strašno sviđa, vaši osjećaji prema toj osobi su vrlo jaki. Mislite da je u pitanju ljubav, ali da li je to stvarno tako? Postoje ostali nadasve jaki osjećaji koje možete pomiješati s ljubavlju, a zapravo su nešto potpuno drugačije.

Ljubav je kompleksna stvar. Kad ste mladi i nemate dovoljno iskustva, može vam se desiti (no, ako ćemo biti iskreni, dešava se i starijima) da za nešto drugo pomislite da je sigurno ljubav, jer vam je taj osjećaj nov, vrlo je jak, a žarko želite da već jedanput isprobate tu ljubav o kojoj svi toliko pričaju. Također, da ne brkamo, možete jako i željeti imati odnos s nekom osobom - tu se radi o žudnji, strasti, ali ne uvijek o ljubavi (strast je samo jedan dio ljubavi). Možete biti opsjednuti nekom osobom, željeti da je neka osoba stalno s vama i čeznuti da vas obožava i da ne može bez vas. Ništa od navedenog nije ljubav. Kako onda znati da nešto jest ljubav? Probajte razmisliti o slijedećim pitanjima..

Da li bi tu osobu pustili da ode od vas ako bi smatrali je tako najbolje za nju? U ljubavi ne razmišljamo samo o onome što mi sami želimo, već i onome što bi bilo najbolje za osobu koju volimo, pa makar to značilo i da je se moramo odreći.
Da li bi bili voljni čekati ako ta osoba još uvijek nije spremna na seks ili ga ne želi?

Jedno od dobrih pitanja jest i da li mislite da bi osjećali isto prema osobi koju smatrate voljenom ako bi se udebljala, ili joj bi se izgled na neki drugi način podosta promijenio. I, da li bi bili voljni žrtvovati svoje snove da bi voljena osoba ostvarila svoje? Ne kažem da će nužno do tog doći, niti da se trebate odreći svega što volite u životu da bi voljena osoba ispunila svaki svoj hir, nego da li bi se svojevoljno odrekli nečega što vam je bitno ako bi to bilo prijeko potrebno da voljena osoba ostvari neki svoj san.

_Josip_

Da li ste jedna od osoba koje ništa ne može natjerati da popustite? I premda vi to sebi pojašnjavate kao nepokolebljivost ili kao neku vrstu odlučnosti koja vam je pomogla puno puta u životu, prije bi se moglo reći da je u pitanju tvrdoglavost, koja može donijeti korist, ali češće donosi gubitak. Ukoliko zbog tvrdoglavosti koja vam je izražena crta karaktera uspijete sačuvati živu glavu, onda možda i niste potpuno izgubljen slučaj.

Nije dobro ako niti po koju cijenu ne želite prihvatiti tuđe mišljenje. Ljudi će vas zbog toga smatrati uskogrudnim ili ograničenim. Nije na odmet ponekada, s vremena na vrijeme, obratiti pozornost na ono što vam drugi govore i prihvatiti i uvažiti tuđe mišljenje koje je u potpunosti različito od vašeg. Vašoj okolini bi se to sigurno dopalo, a možda niti poslije izvjesnog vremena nećete ni vi imati ništa protiv toga. To što čujete druge (a ne samo da ih slušate) ne znači da ste osoba koja nema svoj stav - čak naprotiv. Važno je da vi znate što želite, a to možete postići zahvaljujući ogromnoj upornosti koja vam može biti od velike pomoći, kako na poslu, tako i u svakodnevnom životu. Ipak, trebate imati na umu da upornost i tvrdoglavost nisu jedno te isto.

Upornost nam pomaže da ostvarimo svoje ciljeve od kojih ne želimo odustati. Tvrdoglavost nas prije sprečava u ostvarenju tih ciljeva. Zbog toga je vrlo važno da ne budemo potpuno "gluhi" na tuđe primjedbe. Upornost - da, jer je pozitivna osobina, vrlina, dok opsesivna tvrdoglavost to nije. Još ako uspijete uspostaviti ravnotežu između upornosti i fleksibilnosti, problemi će se smanjiti sami od sebe. Važno je samo ne zaboraviti na vlastite želje i vrijednosti. Ukoliko ste svjesni što je ono čemu težite, nijedan vješt govornik vam neće moći nametnuti ideje koje vam po nekom kriteriju ne odgovaraju...

_Josip_

Poslije nekoliko godina braka ili zajedničkog života mnogim parovima desi se da se jednog dana probude s tužnim zaključkom da partner nije ispunio sva njihova očekivanja. Ukoliko nijedno od njih dvoje nije spremno za iskren i ozbiljan razgovor o tom nezadovoljstvu, sumnjama ili neispunjenim željama i očekivanjima, kod jednog ili oba partnera može se javiti želja za promjenom, koja, ako se za to ukaže prilika, vodi u prevaru. Da li ste se ikada zapitali zašto se žene i muškarci upuštaju u vanbračne veze?

Uglavnom se takve akcije opravdavaju činjenicom da više ne postoji sreća u braku i da se zbog toga traži zadovoljstvo sa strane. Ako se nađete u takvoj situaciji, dobro razmislite i zapitajte se što, u stvari, želite: spasiti brak time što ćete kod partnerice izazivati ljubomoru, natjerati je da se trgne i vašu vezu učini zanimljivijom, ili jednostavno tražite izgovor da sve okončate i počnete nov život. Naravno, ima i slučajeva kad se prevara dogodi kao posljedica osvete. Jedan partner sazna za prevaru, i umjesto da se obavi iskren razgovor s kojim će se riješiti ima li ta veza budućnost, javlja se želja da se uzvrati istom mjerom.

U takvim slučajevima često prevlada potreba da osveta bude što bolnija, čak se i ne pojavljuje želja da se ona sakrije. Osveta i nema smisla ako se ne sazna za prevaru. Ukoliko i sami razmišljate o takvoj osveti, zapitajte se da li je vaša veza dovoljno jaka da preživi te iskorake u nepoznato. A neke pripadnice ljepšeg spola znaju se osvetiti čak i onda kad ih niste prevarili. Dovoljno je da se ona osjeti manje privlačnom u vašim očima, da osjeti nostalgiju za snažnim osjećajima s početka vaše veze, i stvar se već može naći na "klizavom tlu". Da li će ona iskoristiti metodu "nabijanja rogova" kao metodu da je opet primijetite ili da se osjeti kao da je ponovno mlada i privlačna? U nekim slučajevima može biti samo nedvosmisleno - DA ...

_Josip_

Samosvijest podrazumijeva svijest o sebi, o svojim istinskim osjećajima, željama i mislima, o svojim postupcima i osobinama, mogućnostima i ograničenjima. Samosvijest podrazumijeva još nešto – svijest o svojoj vrijednosti. Nazivamo samosvjesnima one ljude koji sebe uvažavaju i cijene.

To dvoje je vrlo usko povezano. Ako ne poznajemo sebe, ne znamo koliko vrijedimo. Sebe ili potcjenjujemo ili precjenjujemo, često naizmjenično. Pritom nas nagriza osjećaj duboke nesigurnosti. Uzalud ga pokušavamo ugušiti. Nesigurnost je posljedica udaljavanja od sebe i ne može se ukloniti dok se sebi ne približimo.

Mnogi nisu sigurni da im nedostaje samopouzdanja. Tragaju za nečim što bi im ulilo samopouzdanje. Ili traže načine da ga steknu. Kao da je samopouzdanje nešto vanjsko, neka čudotvorna tekućina koja se u nekog može uliti. Ili nekakav dio koje se u čovjeka može ugraditi. Samopouzdanje se lako miješa sa umišljenošću i ohološću. Potpuno pogrešno. Nije pun samopouzdanja onaj ko se udara u prsa, vičući – ja sam najbolji. Naprotiv, upravo oni kojima nedostaje prave vjere u sebe imaju potrebu za ovom vrstom isticanja.

Mnogi ljudi imaju sablastan osjećaj da im samopouzdanje uvijek nekako izmakne, ma koliko se trudili steći ga. Ne slučajno. Samopouzdanje se ne može niti steći, niti imati. Ono je odnos prema sebi, ne osobina ili stvar.

Samopouzdanje je izraz samosvijesti. Samopouzdan čovjek drži do sebe. To znači da je svjestan sebe. To znači da sebe uzima ozbiljno, da ne zanemaruje, ne uklanja, svoje osjećaje, želje, iskustva, doživljaje, mišljenja, mogućnosti.

Ipak, uglavnom smo sebe nedovoljno svjesni. Štoviše, trudimo se da tu svijest umanjimo, zamutimo. Ne samo da ne znamo tko smo, već i ne želimo to znati. Od toga bježimo, od toga strahujemo.

Zašto to sebi činimo? Zašto potkopavamo sami sebe?

Zato što u nama postoji jedan mutan, ali vrlo moćan osjećaj, da onakvi kakvi jesmo nismo dovoljni da bismo se ponjeli s ljudima i sa životom. Da nam je najbitnije da budemo nešto više od sebe kako ne bismo bili uništeni.

To više, međutim, ne postoji. Izuzev kao varka. Izuzev kao opasna opsesija koja nas upropaštava.

Ono smo što jesmo i ne vrijedi nam od toga bježati. Nećemo pobjeći, ma koliko suludo to pokušavali.

To što jesmo je potpuno dovoljno. Važno je da se u to uvjerimo. Važno je da sebi damo šansu.

_Josip_