Samosvijest podrazumijeva svijest o sebi, o svojim istinskim osjećajima, željama i mislima, o svojim postupcima i osobinama, mogućnostima i ograničenjima. Samosvijest podrazumijeva još nešto – svijest o svojoj vrijednosti. Nazivamo samosvjesnima one ljude koji sebe uvažavaju i cijene.
To dvoje je vrlo usko povezano. Ako ne poznajemo sebe, ne znamo koliko vrijedimo. Sebe ili potcjenjujemo ili precjenjujemo, često naizmjenično. Pritom nas nagriza osjećaj duboke nesigurnosti. Uzalud ga pokušavamo ugušiti. Nesigurnost je posljedica udaljavanja od sebe i ne može se ukloniti dok se sebi ne približimo.
Mnogi nisu sigurni da im nedostaje samopouzdanja. Tragaju za nečim što bi im ulilo samopouzdanje. Ili traže načine da ga steknu. Kao da je samopouzdanje nešto vanjsko, neka čudotvorna tekućina koja se u nekog može uliti. Ili nekakav dio koje se u čovjeka može ugraditi. Samopouzdanje se lako miješa sa umišljenošću i ohološću. Potpuno pogrešno. Nije pun samopouzdanja onaj ko se udara u prsa, vičući – ja sam najbolji. Naprotiv, upravo oni kojima nedostaje prave vjere u sebe imaju potrebu za ovom vrstom isticanja.
Mnogi ljudi imaju sablastan osjećaj da im samopouzdanje uvijek nekako izmakne, ma koliko se trudili steći ga. Ne slučajno. Samopouzdanje se ne može niti steći, niti imati. Ono je odnos prema sebi, ne osobina ili stvar.
Samopouzdanje je izraz samosvijesti. Samopouzdan čovjek drži do sebe. To znači da je svjestan sebe. To znači da sebe uzima ozbiljno, da ne zanemaruje, ne uklanja, svoje osjećaje, želje, iskustva, doživljaje, mišljenja, mogućnosti.
Ipak, uglavnom smo sebe nedovoljno svjesni. Štoviše, trudimo se da tu svijest umanjimo, zamutimo. Ne samo da ne znamo tko smo, već i ne želimo to znati. Od toga bježimo, od toga strahujemo.
Zašto to sebi činimo? Zašto potkopavamo sami sebe?
Zato što u nama postoji jedan mutan, ali vrlo moćan osjećaj, da onakvi kakvi jesmo nismo dovoljni da bismo se ponjeli s ljudima i sa životom. Da nam je najbitnije da budemo nešto više od sebe kako ne bismo bili uništeni.
To više, međutim, ne postoji. Izuzev kao varka. Izuzev kao opasna opsesija koja nas upropaštava.
Ono smo što jesmo i ne vrijedi nam od toga bježati. Nećemo pobjeći, ma koliko suludo to pokušavali.
To što jesmo je potpuno dovoljno. Važno je da se u to uvjerimo. Važno je da sebi damo šansu.
_Josip_
Post je objavljen 01.03.2008. u 10:07 sati.