Slomljena Srca

Stalno jedno te isto, jedno te isto, jedno te isto. Da čovjeku dođe zlo. Ne da mu se ni ustati, a kamo nešto započeti. Jednolikost ubija.

Spas se obično traži u vansjkoj promjeni. Čovjek pokušava jedno, pa drugo, pa treće, kako bi vratio okus, ponovo pronašao draž života. Ali mu brzo postaje bljutavo sve čega se uhvati. Jednoličnost ga prati kud god da krene. Kao kakvo prokletstvo.

Čovjek onda ne zna što bi sa sobom. Pada u tupu obamrlost.

Prokletstva ipak nema. Sami stvaramo većinu svojih problema i sami smo u stanju s njima izaći na kraj. Ukoliko se uputimo pravim putem. Nesreća je što lutamo, nesreća je što izlaz tražimo tamo gdje ga nema, niti ga može biti.

Jednoličnost je u nama, ne u svijetu oko nas. Jednoličnost je ishod našeg odnosa prema onome što živimo, prema onome što činimo. To je posljedica naše izdvojenosti, naše ravnodušnosti, naše nezainteresiranosti. Mehaničko je i mrtvo ono u čemu ne učestvujemo svim srcem. Bez unutrašnjeg žara, sve je hladno, sivo, tmurno.

Naprotiv, nikad ne postaje teret ono u što se unosimo svim svojim bićem, ono u što ulazimo sa strašću. Naš interes, naš žar čini stvari uzbudljivim, raskošno različitim. Svaka čisto vanjska promjena se ubrzo svede na isto. Iz jednoličnosti nas izbavlja samo ona unutarnja promjena, jedina istinska. To je promjena u odnosu prema životu kojim živimo. Uronimo li zaista u njega, otkrit ćemo da je neizmjerno raznovrstan.

_Josip_