Slomljena Srca

Eto, draga Freya, nešto za tebe...
(Klikom na naziv pjesme preuzimaš je ili preslušavaš)






Darko Domijan - Mirišu ti kose
Mirišu ti kose na sušeno voće
Mirišu ti kose na sunce i polje
Ja sam onaj čovjek koji sve to hoće
Jer slutim u tebi ono nešto ljepše
I od svega bolje

Mirišu ti kose na more i ljeto
Mirišu ti kose na vino i smolu
Tražio sam sreću lutao sam svijetom
Al' ona je tiho čekala na mene
Tu na ovom molu

Zaplovimo u našu luku mirna je noć
Daleko su sad ona mora gdje ljeto je tugu
Zaplovimo u našu luku najdraža moja
Nek' vodi nas ljubav pruži mi ruku

_Josip_

Svatko od nas je ponekad iznerviran pitanjima. Ovo je posebno čest slučaj ako vam postave osobno pitanje, nešto što se onog tko pita u pravilu ne tiče, a pita tom lakoćom kao da ima pravo ulaziti u vašu intimu. Pitanja koja se često dobiju jesu: "Kad ćeš se oženiti?" ili "Kad će beba?".

Ženi vam se prijatelj ili rođak, svi komentirajuu kako mladoženja (ili mlada) predivno izgleda (tradicionalni komentar, kao i kompliment na račun vjenčanice, makar vjenčanica bila nešto najružnije što su u životu vidjeli), i obvezno vas netko pita kada ćete se i vi oženiti (udati). Netko je dobio dijete, ili i bez nekog posebnog povoda, eto i drugog krajnje iritirajućeg pitanja: "Kad će beba?". Pitanje vas živcira, želite zarežati na osobu koja ga je postavila da je se to ne tiče, ali znate da bi vas, da to učinite, svi sa zaprepašćenjem pogledali i čudili se što vam je, pa postavljeno pitanje je potpuno normalno.

Tu i jest problem. Takva pitanja se smatraju uobičajenim, nečim što svatko ima pravo pitati, kao da brak nije vrlo krupan korak o kojem se ne priča tek tako, kao da odluka o rađanju nije osobna stvar. Da i ne spominjemo da bi se pitanje: "A kad će klinac?", moglo preformulirati u: "Kad ćeš imati seks s mužem da on svrši u tebe" - podjednako je zadiranje u tuđu intimu i neodgojeno pitati jedno kao i drugo. Osmi toga, jednom kad rodite, uslijedit će pitanje: "Kad će drugo dijete?", pa pitanje o trećem djetetu... Ljudi nikad nisu zadovoljni i stičete utisak da vas posmatraju kao stroj za rađanje ili rasplodnog pastuha. Ako im, kojim slučajem, kažete da i ne želite djecu, ispast ćete i čudovište.

I, što onda s takvim pitanjima? Svađati se s ljudima i režati na njih u principu ne vodi nikud, još bi vas mogli smatrati da su vam potrebni muž (žena) i djeca da vas smire - jadni vi, jako ste nervozni, sve će to brak i trudnoća riješiti... Najućinkovitije je nasmiješiti se i odgovoriti nešto neodređeno, kao: "Još ne...". Ako vas na to počnu gnjaviti time da bi trebalo, vrijeme vam je, ponovo se nasmiješite, ispričajte se i udaljite (morate na WC, vidjeli ste nekog s kime morate razgovarati, izgovor je uvijek moguće smisliti).

U svakom slučaju, imajte na umu da ne morate trpjeti takva pitanja. Bijes koji osjetite kad vam ih postave je potpuno opravdan jer se radi o narušavanju vaše intime, a ako osjetite krivicu (jer se još niste udali (oženili), rodile, pa zar ste nesposobne...), nemojte - uradit ćete i to, jednog dana (ili nećete, vaša stvar), onda kada vi to budete željeli, a ne onda kad netko tko vam se želi umiješati u život misli da trebate...

_Josip_

On je čovjek. U svojim očekivanjima, snovima i nadama leti u visine, a životne okolnosti vraćaju ga natrag. Ograničenja i nemogućnost postizanja zadanih ciljeva unatoč trudu stvaraju depresije koje ga bacaju na dno. Nikome u životu sve ne ide glatko i od ruke ma kako nam se to činilo. Ponekad je potrebno za neke ciljeve u životu uložiti mnogo više truda. Čovjek se trudi i trudi, a ne pomiče se s jedne točke. Onda digne ruke od svog cilja i postaje depresivan. Ponekad ni sav trud nije dovoljan, ali barem može reći da je pokušao. Ciljeve koje čovjek postiže lakoćom ne cijeni, jer nije uložio trud. Ono što ima smatra gotovom stvari, nečim što je tu i to nikada ne cijeni dovoljno.
Promjene raspoloženja su normalna stvar. Nitko ne može uvijek biti poletan, sretan i zadovoljan, a niti tužan, bezvoljan i depresivan. Ne treba se pretjerano zabrinjavati. Tuga i radost dio su našeg bića i izmjenjuju se kao dan i noć.
Rijetki ljudi prihvaćaju sebe onakvima kakvi jesu, većina stvori sliku o sebi i te se slike drži. Ljudi imaju o sebi ili previsoko mišljenje ili pak osjećaj manje vrijednosti. Ovi prvi mogu biti naporni okolini svojim stavom da sve najbolje znaju i da su uvijek u pravu, ovi drugi pak uvijek kod sebe nalaze greške bilo fizičke ili psihičke. Dok se ovi prvi ne trude shvatiti da nisu svemogući, ovi drugi se previše trude da promijene ono što je dio njihove osobnosti.

- freya -

PS. Da se nadovežem (a da ne otvaram novi članak...). Netko me zamolio za nešto vezano za nekoga, pa posvećujem to tome nekome ;) (uz napomenu: sad si velika "curica", a velike "curice" ne plaču, zar ne...)
Klikni OVDJE i preuzmi svoju pjesmicu koju ti posvećujem (velike curice ne plaču...)

OVDJE je pjesma pak za nekog drugog ;)

Kada iz velikog poleta sklizne u potištenost, kada se iz punoće sunovrati u prazninu, kada oduševljenje ustukne pred mrtvilom i bezvoljnošću, kada se istopi pouzdanje, čovjek je shrvan. Što se to sa njim dešava?

Tko je on? Ono predivno, čarobno biće, koje kao da zrači neodoljivom snagom ili stvorenje skrhano vlastitom slabošću? Ono biće koje kao da sve može, sve zna, kojem sve polazi za rukom? Ili ono jadno, ničemu doraslo stvorenje?

Ntii jedno, niti drugo.

U usponu se dižemo, u padu skupljamo. U usponu strelovito letimo k nebu, u padu se jedva vučemo po zemlji. U usponu se poistovjećujemo sa svemogućim bićem, kakvo bismo željeli biti, u padu se svodimo na jadno, ništavno stvorenje, kojeg se užasavamo i preziremo. Niti u jednom niti u drugom slučaju nismo ono što jesmo. U usponu smo više, u padu manje od sebe. I u tome je naša nevolja.

Izmučeni, zbunjeni, uplašeni ovakvim kolebanjima, mnogi traže izlaz u otupjelosti, u rutini, što je oblik duševnog samoubojstva.

Kako da se izvučemo iz iscrpljujućih ciklusa uspona i padova?
Tako ćemo sebe prihvatiti onakvim kakvi zaista jesmo. Ni više, ni manje.

_Josip_

U svakoj vezi barem nekad dođe do svađe, u nekim vezama češće, u nekima rjeđe. Sama svađa po sebi nije nikakvo zlo. Ona može biti način da se riješe neki problemi koji bi, ako se ignoriraju i guraju pod tepih, mogli i uništiti vezu - ali treba znati i svađati se. Između ostalog, to znači i da trebate znati saslušati argumente svog partnera ili partnerice.
To može zvučati kao nešto samo po sebi očigledno, ali nije, bar sudeći po tome koliko ljudi, dok osoba s kojom se svađaju izlaže svoje probleme, i ne slušaju što ta osoba priča nego nestrpljivo čekaju i svoj red da dreknu, to jest, samo skupljaju protu-argumente. Od onoga što osoba s kojom se svađaju (u ovom slučaju, voljena osoba) kaže, oni će čuti samo ono za što mogu smisliti protu-argument, ostalo neće ni slušati, a kamoli da razmotre argumente nekoga koga ipak vole, cijene i poštuju.

Sad bi netko mogao reći da niti "voljena osoba" njega ne sluša - i to bi bio tipičan primjer neslušanja osobe koja to kaže. Ne možete ni čarobnim štapićem ni nekakvim gumbićima (poput daljinskog ili nekog uređaja) kontrolirati kako će se bilo tko ponašati, ali možete kontrolirati kako ćete se ponašati vi - i na vama je da se korektno ponašate baš vi. A u ovom slučaju na vama je da stvarno saslušate i razmotrite argumente voljene osobe.

Naravno, ovo ne može funkcionirati ako se tako ne ponašaju obje strane - ali, kao što sam rekao, na vama je da barem vi budete korektni. A ako vas voljena osoba konstantno ne sluša i konstantno joj nije stalo do onoga što joj govorite, onda tu teško da može biti govora o ljubavi, pa i o vezi.

Dakle, ma koliko bili ljuti, ma koliko žestoka bila svađa sa voljenom osobom, potrudite se saslušati, jer drugačije se niti sukob ne može riješiti. Da i ne spominjem da je jedan od najčešćih uzroka prekida baš taj što ljudi osjećaju da ih voljena osoba uopće ne sluša i ne razume (ne doživljava) - nemojte i vi biti takvi, ne ako to možete izbjeći...

_Josip_

Puno puta nam se govori da treba oprostiti, i to je potpuno točno - ali oprostiti sigurno nije lako, i za to postoji brdo razloga. No, nije ni nemoguće, jako daleko od toga, ali treba pobijediti veliki dio sebe da bi stvarno uspjeli oprostiti.
Kad nas netko povrijedi, prva reakcija je želja da vratimo istom mjerom. Povrijeđen nam je naš ponos ili samopoštovanje, razočarali smo se u nekoga, nešto o čemu smo sanjali nije ispunjeno - i želimo da nam se nastala šteta nadoknadi ili da i mi isto toliko povrijedimo onog tko nas je povrijedio. Ipak, to nije sve.

U opraštanju nas mogu omesti neka uvjerenja koja već imamo, kao npr. da je opraštanje za slabiće, ili da bi bili licemjeri i lažovi ako oprostimo onda kada to ne želimo, ili da nećemo oprostiti toj osobi jer baš nikad ne preuzima odgovornost za svoje pogreške. Tu je i objašnjenje za ponašanje osobe koja nas je povrijedila: uvijek je ta osoba ona koja je kriva, jer se ponjela nepromišljeno, nebrižljivo, samo sebe gleda, ne cijeni nas, to je sve bilo namjerno... Ovdje je vrlo interesantno to da nam se često dešava da, iako lako okrivimo druge, za sebe uvijek nalazimo opravdanje - tako smo se ponjeli jer nas je ta osoba iznervirala, dijete je napravilo nered, bila je gužva u prometu pa zato nismo stigli na vrijeme (kao da nismo znali u kakvom je stanju promet i kao da nismo mogli ranije krenuti)... Drugi su neodgovorni i krivi za svoje greške - a i za naše, ili nam je krivo vrijeme, promet ili neki treći uzrok na koji nismo imali utjecaj.

Sve su to razlozi koji nam smetaju u opraštanju, ali to nije nešto s čime je nemoguće boriti se. Možemo probati ne suditi drugima prestrogo jer, na kraju krajeva, ma koliko mi nekoga dobro znali, mi nismo ta osoba i ne možemo sa 100% sigurnošću znati zbog čega je nešto učinila. Naravno da nije nemoguće da nas je namjerno povrijedila, da se radi o nekom zlobnom tko uživa smještati drugima ili o neodgovornoj osobi koju jednostavno nije briga hoće li se njeni postupci negativno odraziti na nekoga - ali teško da u to možemo biti baš potpuno sigurni. Sjetite se: da li ste vi nekada bez zle namjere povrijedili nekoga i koliko ste tada željeli da vam ta osoba oprosti, koliko vam je to bilo potrebno?

Osoba kojoj najviše pomažete opraštanjem ste vi sami. To što ćete biti ljuti na nekoga i živcirati se, najviše će smetati vama, najviše će trovati vas. Zato, iz koristoljublja, ako zbog ničeg drugog, potrudite se oprostiti. Potrudite se da taj negativni događaj otplovi dalje kako vas ne bi više opterećivao, kako vas ljutnja ne bi i dalje gušila - vi ćete se osjećati bolje.

Da ne bude zabune, ovo ne znači da trebate dopustiti da vas maltretira kako tko stigne. Ako s nekime imate stalna negativna iskustva, maknite tu osobu iz svog života - bez ljutnje, bez bijesa, već onako kako bi, recimo, bacili pokvarenu hranu iz frižidera da se ne otrujete i da se ne pokvari i ostatak hrane. Ne osjećate bijes prema paradajzu koji je počeo gnjiti, zar ne? Samo ga maknete, a onda idete dalje rasterećeni.

_Josip_

Mnogi se pitaju kad je to idealno vrijeme za ozbiljniji pristup vezi, pa možda i brak?
Kada je vrijeme za ženidbu? Jesen? Pogrešno si informiran, dragi moj. Opet, s druge strane, ima tu nečega jer pravo vrijeme je onda kad je zrelo. Sve je to individualno, netko je zreo u osamnaestoj, a netko nije ni u šezdesetoj, ali ti ćeš sam prepoznati svoje vrijeme.

To je onaj trenutak kad pored tebe za šank sjedne mačka nevjerovatno dugih nogu, slatke guzice u tijesnim trapericama, sa grudima što joj dodiruju bradu i napućenih usana, te trepćući pita da joj pripališ cigaretu, a ti izvališ kako nemaš upaljač (riješio si prestati pušiti, jer ti to više ne predstavlja pravo zadovoljstvo) i okreneš se na drugu stranu. To je trenutak kad sjediš sa svojom ekipom u dva ujutru u bircu, društvo što na stolu, što ispod njega, a ti mrtav trijezan, (nije da nisi pio, nego, nekako, više ne djeluje) sjediš i pitaš se što nisi otišao kući spavati. To je ono ujutro kad se uhvatiš da ustupaš mjesto penzićima u busu i sav raznježen škakljaš sitnu djecu i to ne zbog mama, nego zbog nekog osjećaja koji ne možeš ni definirati, jer je potpuno novo kod tebe: svi ti mali posranci i drekavci ti budu nekako simpatični...
Nadam se da sam bio dovoljno slikovit i da ćete uspjeti shvatiti da ste zreli. Zreli da te neka ruka nježno ubere s grane i spusti u košaru, da te pusti da truneš na ormaru, da se od tebe napravi pekmez, da te oljušte i dinstaju da omekšaš, da ti izvade koščicu i ušećere te, da te provuku kroz stroj za mljevenje mesa...
E, to! Zreo si za ženidbu, a koja će te od ovih voćnih sudbina zadesiti, zavisi od tvog izbora... ;)

PS. Namijenjeno nekome... :)

_Josip_

Neki od nas stvarno imaju sreće - uspjeli su naći onog pravog (ili onu pravu), partnera ili partnericu s kojima se sjajno slažu i s kojima im sve (ili skoro sve) fenomenalno funkcionira.
Ipak, to baš i nije često; većina ljudske populacije i dalje "tumara uokolo" tražeći osobu s kojom će moći "živjeti sretno do kraja života", ili bar nešto približno tome. Pri tome, treba pripaziti da uopće nije sigurno da ćemo u nekom trenu sresti baš osobu koja nam savršeno odgovara, a vrijeme prolazi i mi ne postajemo ništa mlađi. Što učiniti? Kako naći osobu s kojom nam je, ako ne baš savršeno kao u bajci, a ono bar dobro - osobu s kojom možemo prilično lijepo živeti jako, jako dugo?

Nije loša ideja da se koncentrirate na prioritete. Razmislite o svim bivšim partnerima (partnericama); možete i o osobama s kojima ste željeli biti, ali se to iz nekog razloga nije ostvarilo. Uzmite papir i olovku (pomoći će vam da se koncentrirate) i zapišite osobine koje su vam se kod tih ljudi najviše dopadale, osobine koje su vam najviše značile. Pokušajte biti precizni - recimo, nemojte staviti samo "izgled", nego što vam se konkretno u izgledu te osobe dopalo (lijepe ruke, lijepo tijelo, mišićavo tijelo, osmjeh, ukupan dojam koji ostavlja izgledom...). Jednom kad sastavite spisak (ako se naknadno nečega sjetite, spisak možete i dopuniti), trebalo bi vam biti lako da vrlo precizno vidite što vam je kod partnera najvažnije, koje su to kvalitete bez kojih ne možete. Nakon toga, "trk u potragu" za osobom sa upravo takvim osobinama.

Bitno je da u tome svemu budete realni i da ne tražite "savršeno nebesko biće" - na kraju krajeva, da li ste vi apsolutno savršena osoba? Na što pod "realnošću" mislimo? Ako vam je jako bitno da je vaš dragi visok, zgodan i šarmantan, ne očekujte da će samo o vama pričati kud god da krene, da se neće ni osvrnuti za zgodnom djevojkom na ulici i slično. Ukoliko je uvijek galantan i kavalir, teško da ima i popriličnu sumu ušteđenog novca. Ako vam je bitno da je vaš dragi suptilan i nježan, da se ne boji pokazati suze, ne očekujte da će se na parkiralištu potući zbog vas. Volite poduzetne i društvene muškarce? Oni su super, ukoliko od njih ne očekujete da zbog vas prestanu piti pivo, ići s društvom na nogometne utakmice i redovito posuđivati novac prijateljima. Želite muškarca koji čezne za brakom i obitelji? Nemojte se čuditi ako ima tri braka iza sebe.

Poanta je: budite realni u svojim očekivanjima, pa ćete, vrlo vjerovatno, naći ono što tražite. Možda ne baš u svemu savršenu osobu, ali svakako nekoga tko ima one osobine koje su vama najbitnije. Ostalo? To je manje bitno...

_Josip_

Većina ljudi u svoje nove veze uvlače iskustva iz prethodnih veza. Pogotovo ona loša, kako iz predostrožnosti ne bi napravili iste pogreške. Ukoliko vam se učini da tvoj partner koristi iste uzrečice kao tvoj bivši, ima isti naglasak, "mislim, ovo, ono malena..." i druge slične poštapalice - nemoj preoštro suditi. Pruži mu šansu. Mislim, ovaj, možda frajer stvarno ima nešto za reći? Ako u startu misliš da si bolja i superiornija od svog sugovornika, ma tko on bio (partner, majka, prijateljica...) vaša komunikacija, nerijetko i veza su osuđene na neuspjeh. Kako je uopće moguće čuti i slušati nekoga koga ne poštuješ? Čak i ako taj netko nije zaslužio tvoje poštovanje, ono što svakako možeš učiniti je da ga saslušaš, a telefon služi da slušaš čak i nekoga koga ne možeš vidjeti svojim očima.

Jedan od najbržih načina da kod sugovornika ubiješ svaku želju za komunikacijom je da počneš brbljati. Iako se brbrljanje može svrstati pod monolog, od njega se razlikuje jer često nema ali baš nikakvog smisla. Brbljanje često odaje osobu koja je nekada davno bila ušutkivana, pa zato sada nikome ne da da dođe do riječi ili se pokušava dodvoriti svojom pričom. Kada želiš ozbiljno razgovarati s nekim, potrudi se da publika ostane iza scene. Osim što dekoncentriraju, posmatrači znaju i omesti tok razgovora. Ono što bi nekome rekla na samo, često nisu u stanju izgovoriti u društvu. Čak iako se ne uspiješ suzdržati, kasnije će ti biti krivo što je netko treći bio u prilici čuti vaš nimalo prijatan razgovor. Posebno, ako ga pri tome pokušavaš uvuči u raspravu. U svakome slučaju, bilo bi najbolje da se ugrizeš za jezik i sa partnerom sklopiš sporazum o nepovrjedivosti razgovora u četiri oka.

Nikad ne padaj na "rekla-kazala" priče. Osim što u velikoj većini slučajeva nisu točne, idealan su način za podići tenzije. Ako se baš i dogodi da čuješ nešto u što ni sama ne možeš vjerovati, provjeri istinitost te vijesti. Obično se radi o izmišljotinama, stoga spusti ton i izbroj do deset prije nego zauzmeš neki start.

A sada veliko priznanje! Što je, tu je - javna je tajna da žene vole voditi glavnu riječ i da njihova uvijek mora biti zadnja. To je jače od njih. I tu se ništa ne može. Mada, kad bolje razmislim, mora postojati način da im se, barem na trenutak zatvore usta. Ja, evo, još nisam uspio pričati i ljubiti se u isto vrijeme... :)

_Josip_

Ništa vrijedno ne nastaje u žurbi. Sve što je važno traži vrijeme sazrijevanja. I misli, i doživljaji, i osjećaji. Ponekada se najbitnije stvari u nama zbivaju onda kad naočigled ništa ne radimo, kad nam se naizgled ništa niti ne događa. Tek nam slobodno vrijeme pruža priliku da stvarno otkrijemo i sebe i druge.

Sebi rijetko ostavljamo dovoljno vremena. Izbjegavamo slobodno vrijeme jer se zbog njega osjećamo krivim. Čini nam se da bi stalno morali biti nečime zauzeti. Ponosimo se svojom zauzetošću, kao da tako više vrijedimo, što smo zauzetiji. Slobodno vrijeme je nešto čega se sramimo. Taj je zgubidan, izgovara se sa prijezirom i pogrdom.

Zapravo smo u stalnom bijegu, a da to sebi i ne priznajemo. Pretrpavamo sebe besmislenim obvezama, trčimo za zabavama koje nas ne ispunjavaju. Ako ništa drugo, zijevamo u televizor. Ili tumaramo bespućima interneta.

Izbjegavamo ostati nasamo sa svojim mislima i svojim osjećajima. Ne dozvoljavamo im da se uobliče, prodube, razviju. Gušimo ih u samome početku. Sasijecamo. Tako sami svjesno uništavamo ono najvrijednije u nama.

Slobodnog vremena bi se trebalo uvijek naći, da to zaista želimo. Vrijeme nemilice rasipamo na stvari koje nam ništa ne znače. Ubijamo ga, kako se to obično kaže. A onda se tužimo i žalimo kako ga nemamo. Tek u slobodno vrijeme otkrivamo draži iskustava. Tek u slobodno vrijeme, kad se sve slegne, stvari sjedaju na svoje mjesto. Tek tad shvatimo njihovo pravo značenje, uočavamo njihovu pravu vezu. Tek u slobodno vrijeme vidimo ljude i događaje u pravoj svjetlosti. U žurbi, naprotiv, samo prelazimo preko svega, hitajući ka nečem slijedećem.

Slobodno vrijeme nam vraća punoću, miris i ukus života. Izvlači boje iz sivila svakodnevnice. Tek se u slobodno vrijeme rađaju ona pravi, oni najdublji osjećaji.

Iz slobodnog vremena, kao iz plodnog tla, izrasta stvaralaštvo. Iz slobodnog vremena izrasta svijest o sebi.

Porepustimo se našem slobodnom vremenu. Obranimo ga, od sebe i drugih. Naše slobodno vrijeme će nas učiniti ispunjenijim, snažnijim, življim, zadovoljnijim.

_Josip_