Slomljena Srca

Puno puta nam se govori da treba oprostiti, i to je potpuno točno - ali oprostiti sigurno nije lako, i za to postoji brdo razloga. No, nije ni nemoguće, jako daleko od toga, ali treba pobijediti veliki dio sebe da bi stvarno uspjeli oprostiti.
Kad nas netko povrijedi, prva reakcija je želja da vratimo istom mjerom. Povrijeđen nam je naš ponos ili samopoštovanje, razočarali smo se u nekoga, nešto o čemu smo sanjali nije ispunjeno - i želimo da nam se nastala šteta nadoknadi ili da i mi isto toliko povrijedimo onog tko nas je povrijedio. Ipak, to nije sve.

U opraštanju nas mogu omesti neka uvjerenja koja već imamo, kao npr. da je opraštanje za slabiće, ili da bi bili licemjeri i lažovi ako oprostimo onda kada to ne želimo, ili da nećemo oprostiti toj osobi jer baš nikad ne preuzima odgovornost za svoje pogreške. Tu je i objašnjenje za ponašanje osobe koja nas je povrijedila: uvijek je ta osoba ona koja je kriva, jer se ponjela nepromišljeno, nebrižljivo, samo sebe gleda, ne cijeni nas, to je sve bilo namjerno... Ovdje je vrlo interesantno to da nam se često dešava da, iako lako okrivimo druge, za sebe uvijek nalazimo opravdanje - tako smo se ponjeli jer nas je ta osoba iznervirala, dijete je napravilo nered, bila je gužva u prometu pa zato nismo stigli na vrijeme (kao da nismo znali u kakvom je stanju promet i kao da nismo mogli ranije krenuti)... Drugi su neodgovorni i krivi za svoje greške - a i za naše, ili nam je krivo vrijeme, promet ili neki treći uzrok na koji nismo imali utjecaj.

Sve su to razlozi koji nam smetaju u opraštanju, ali to nije nešto s čime je nemoguće boriti se. Možemo probati ne suditi drugima prestrogo jer, na kraju krajeva, ma koliko mi nekoga dobro znali, mi nismo ta osoba i ne možemo sa 100% sigurnošću znati zbog čega je nešto učinila. Naravno da nije nemoguće da nas je namjerno povrijedila, da se radi o nekom zlobnom tko uživa smještati drugima ili o neodgovornoj osobi koju jednostavno nije briga hoće li se njeni postupci negativno odraziti na nekoga - ali teško da u to možemo biti baš potpuno sigurni. Sjetite se: da li ste vi nekada bez zle namjere povrijedili nekoga i koliko ste tada željeli da vam ta osoba oprosti, koliko vam je to bilo potrebno?

Osoba kojoj najviše pomažete opraštanjem ste vi sami. To što ćete biti ljuti na nekoga i živcirati se, najviše će smetati vama, najviše će trovati vas. Zato, iz koristoljublja, ako zbog ničeg drugog, potrudite se oprostiti. Potrudite se da taj negativni događaj otplovi dalje kako vas ne bi više opterećivao, kako vas ljutnja ne bi i dalje gušila - vi ćete se osjećati bolje.

Da ne bude zabune, ovo ne znači da trebate dopustiti da vas maltretira kako tko stigne. Ako s nekime imate stalna negativna iskustva, maknite tu osobu iz svog života - bez ljutnje, bez bijesa, već onako kako bi, recimo, bacili pokvarenu hranu iz frižidera da se ne otrujete i da se ne pokvari i ostatak hrane. Ne osjećate bijes prema paradajzu koji je počeo gnjiti, zar ne? Samo ga maknete, a onda idete dalje rasterećeni.

_Josip_